Brojimo ovce. On je pastir, ja nisam. Ali brojim. Negdje smo oko Oklaja, ili tu blizu u šibenskom zaleđu. Tko će znati.
– Nedostaju dva ovna. Kiša je pala pa su se negdje sakrili – veli pastir.
Srećom, ovce su na broju.
– Hoćemo li ih autom tražiti?
– Ne, doći će. Ne brinem se. Podigao sam više od 400 krava, tko zna koliko ovaca. Nekad studirao, ali eto, završio sam tu na livadi – govori pastir.
Pozdravi dalaj-lamu
– Znaš što je sreća? – pita.
Što?
– Zdrav muškarac, zdrava žena i zdravo dijete – kaže.
Imate li vi to?
– Nemam.
Sjedimo na suncu, gledamo u daljinu. Govori on o ženama, o braku, o - teorijama zavjere. Je li čovjek bio na Mjesecu ili nije...
– A kud si krenuo? – pita.
U Nacionalni park Krka.
– Požuri se, kiša će opet... Dosta priče – veli pastir.
U park se spuštam na Roški slap. Ogrlice. Mjesto koje je za mnoge turiste i dalje neotkriven adut. U pravilu razgledaju Skradinski buk i odu. Mnogi uđu u park, no ovamo ne dođu. A tu je desetak ljudi i sedam mlinica starih 700 godina. Antonija Skelin ima 25 godina.
– Život je tu lijep. Ujutro se probudim, čujem vrapca. Jedem pomidore iz vrta. A tu dolje u mlinicama ljudi sa svih strana svijeta. Eto, bilo je maloprije dvoje iz Kalifornije, rekli su: “Hoćemo kupus i pršut” – kaže Antonija. Radi ovdje. U najstarijoj smo mlinici, vani kiša pljušti, pastir je dobro osjetio vrijeme.
– Naučila sam tu plivati, cijeli sam život ovdje.. Ma nema ljepšeg mjesta – veli Antonija.
Što turist treba znati o nacionalnom parku? Krka za početnike?
– Sedam je slapova, uključujući i Krčić koji je u Kninu. U parku ima vukova, risova, veprova... Ja sam kraj svog Miljevca srela vuka. Ja pješke, a on stoji na zidu. Okrenula se i natrag. Nema straha, sljedeći put kad sam onuda prolazila nije ga bilo. Životinje se boje ljudi – kaže hrabra djevojka.
Priroda je ovo. Cure sreću vuka. Nema terasa, dućana, salona za uljepšavanje ni šoping-centara. Zato stranci i dolaze. Za stol sjeda Ante Skelin, čovjek kojeg prati glas da je dobri duh ovog kraja.
– Znaš što je sudbina? Imam troje djece, a suprugu sam upoznao baš ovdje ispod Roškog slapa. Plivao ja, plivala ona. I doplivali do slapa i upoznali se. Kasnije oženili. Eto, prsten je tu – pokazuje 42-godišnji Ante ispred ove mlinice, ponavljam, stare 700 godina.
– I što ti je sudbina, da dovršim priču. Gledali smo neke stare fotografije i moja Branka mi pokaže fotografiju dok je bila dijete, na njoj tri sestre stoje baš ispod ovog slapa. A sa strane, u daljini, vidi se mali dječačić koji peca. Pogledamo mi bolje, a to sam bio ja kao desetogodišnjak! Nevjerojatno, zar ne? Ispada da se nas dvoje tu vrtimo cijeli život. To ti je sudbina – veli on.
Djed Markan bio je zvijezda, turistima je svirao ovdje diple s mijehom, nudio ih vinom. Činio je to i otac Kristijan, sad Ante pa će i djeca. Četiri generacije tu dočekuju turiste.
– Mi smo dalmatinski fast food. Samo pršut, sir i kruh ispod peke. Moj ti je život ova mlinica. I što valja i što ne.
Sjeća se i anegdota s ovog mjesta.
– Bio je jedan turist čak iz Tibeta. Kad je odlazio, rekli smo mu: “Pozdravi nam dalaj-lamu!” Tko će se sve sjetiti. Ne dođe gost i kaže: “Znaš, ja sam gradonačelnik Lavova” ili ‘“U Saudijskoj Arabiji ja sam...” Ne. Za neke znaš, za druge ne znaš. Gost je gost. A nekad na ovom mjestu nije bilo toaleta. U doba naših starih. I priča ide da su stigle princeze od Bismarcka. Hoće na WC. A mi to nemamo. Pa im naši stari rekli: “Idite u smriku”, odnosno u šumu... Zamisli, princeze pa u šumu. Pričale su poslije da im je to bio genijalan doživljaj – prepričava Markanov unuk.
Rudnik dijamanata
– Znaš da smo mi imali drugu hidroelektranu na svijetu? Samo dva dana nakon one na slapovima Niagare otvorena je te 1895. naša Jaruga. Zamisli, dva dana prije otvorili su Amerikanci. Naravno, sa zaslugama Nikole Tesle. A ima još jedan štos. Imali smo 1913. godine gore u Širitovcima prvi telefon. A onda, 100 godina poslije, nismo ga imali. Nije bilo signala ili je bio slab. Što ti je život – smiju se ovdje pa ponove:
– Prije 100 godina imali smo telefon, pa 100 godina kasnije nismo...
A zašto telefon u Širitovcima?
– Rudnik je tamo bio. Zbog toga.
Je l’ se kopalo zlato?
– Ma napiši da smo dragulje vadili, što te briga – vele domaći pa jedan presiječe:
– Ugljen. Nisu dijamanti. Ali ovo ti je dijamant. Ovaj slap. Ma to je i vrednije od njega – poentiraju.
Veselo je društvo, a netko se sjeti:
– Je l’ znaš da su ovdje pametne životinje? Išla su dvojica u gostionicu, na putu pronašla zeca na cesti. Stavili ga u automobil, a kad se malo popilo, jedan pred zoru objavio: “Vidi, zec vozi fiću.”
ziva ljepota...