Instrument iz vrećice, poput juhe iz vrećice. Istina, ne kultna vrećica iz Lidla, već platnena. Ali za istu namjenu – špeceraj. S takvom vrećicom došetao se do Trga slobode, točno ispod sata Goran Farkaš (28). Taman je otkucalo podne. I ovdje se domaći nalaze kod sata. A gdje bi...
– Ma stao bi istarski mih i u Lidlovu vrećicu. Ma, da imaš veći džep, išao bi i u njega. A prije sviranja ga napušem pa onda izgleda ovako napuhnuto – kaže Farkaš.
A s tim je hrvatskim tradicijskim instrumentom iz vrećice ovaj mladi Istrijan proputovao svijet.
‘You smoke, I shoot’
– Nigerija, negdje oko Božića. Odsvirao sam koncert i nakon svirke otišao u ložu zapaliti cigaretu. A tamo sve puno osiguranja. Kalašnjikovi, puške, neke koje sam prvi put vidio. I sad ja, među tim dugim cijevima, našao jedan kut nedaleko od nigerijskog guvernera. Zapalim, a odnekud se stvori vojnik s najvećim mitraljezom koji sam ikad vidio. I veli mi, onako zapovijedi, unese mi se u lice i kaže: “You smoke, I shoot.”
I?
– Ništa, pustila me taj čas volja. Prestao sam pušiti začas. Izgleda da nigerijski guverner ne voli dim. A dečki koji ga osiguravaju to se ne libe podijeliti s gostima – smije se Farkaš.
Vadi mih iz vrećice, zasvira.
– U Nigeriji sam s harmonikašem Markom bio u gradu Calabaru na karnevalu. Neki idu u Samobor, drugi na karneval u Rijeku, a mi otišli do Nigerije. Bili su čak i gosti iz Rio de Jainera, a vidio sam na svoje oči kako su jednoj brazilskoj plesačici puknule tange. Na stadionu, u mimohodu... – sjeća se Goran.
Što kažu Nigerijci na mih?
– Nije ih impresionirao moj nastup, više su ih zanimale cure iz Europe.
Kad on u Istri zasvira gajde, gdje god se pojavio, razvesele se. Nema puno Istrijana koji su majstori na ovom etnoinstrumentu. Uz njega, Zoran iz Potpićana i Dario iz Marušića. Oni su – elita za gajde.
– Često čujem: “Zaljubila sam se uz mih.” Prisjećaju se naši stari vremena kad se on svirao na svakoj svadbi u selu. Nije bilo nijednog plesnjaka bez miha. Znali su u istom danu pojesti kozu, a od kože napraviti instrument te već navečer svirati. Mi ga zovemo mih, a u Dalmaciji diple.
Prisjeća se gdje je još svirao.
– U Čileu. Taman za vrijeme onih najvećih potresa. Bio sam tamo deset dana, a svaki dan barem dvadeset potresa. Na 18. katu, a neboder se ljuljao kao ivančica tu gore na povjetarcu na Velanovem vrhu. Bili smo jednom s našim etnobendom Vejom svirali u Normandiji. Na otočići Tatihou. Tamo su razlike plime i oseke čak 15 metara, na svirku smo došli amfibijom, a kući smo, na obalu, išli ujutro – pješke! More se povuče pa ideš po morskom dnu, po onom oštrom kamenju... Svirao sam s bendom mih i u Estoniji, ma tko će se sve sjetiti. Ipak, najdraži mi je nastup bio u Parizu, nisu znali kako će me najaviti pa su napisali “Jimi Hendrix na mrtvoj kozi” – kaže mladi glazbenik.
Zašto Hendrix?
– Puno improviziram. Iako instrument ima samo pet tonova te još dva paralelna, ja se toliko zanesem da mogu unedogled. Kao Hendrix.
U gradu kažu:
– Neki put se naš Goran, dok svira, toliko zanese, da znoj s lica, umjesto ručnikom, obriše mihom.
Istarski mih, instrument od napuhane kozje kože, nešto uz što su se naši stari zaljubljivali, on promiče po planetu.
Jeste li se i vi zaljubili uz mih?
– Nisam... Ali moja gospođa jest.
I istina, kad je ispuhan, izgleda kao krpa. Ili vrećica iz McDonald’sa. Ili ona za – usisavač.
– Znaš, nisu baš svi oduševljeni. Jednog sam prvašića u Opatiji rasplakao. Pitao me od čeka je instrument, a kad sam rekao od kozje kože, briznuo je u plač. Žao mi je bilo, ali rekao sam mu istinu. Morao sam...
Nadimci Sova, Vrabac, Brancin
U društvo, tu u centru Pazina, stiže i Irina Kivela Ukotić (43). Poznata po tome da nakit radi od – otpada.
– Evo, ove su naušnice od stare gramofonske ploče, LP-a, a mislim da se radi o ploči “Split 1979.” na kojoj je bio Oliverov hit “Vjeruj u ljubav”, Meri Cetinić, Milo Hrnić, čak i Balašević je bio te godine na festivalu u Splitu, a sad je sve na ovim naušnicama – govori Irina.
Doselila se u Pazin. Iz Rovinja.
– Kad sam stigla, mislila sam da sam došla u ZOO, dečkima su nadimci Vrabac, Glista, Sova, Crv, Ajkula, Brancin... Rekla sam sebi: kamo sam došla? Kolega s posla je Vrabac, rijetki mu znaju pravo ime. Frend se zove Boris, ali cijeli ga grad zna kao Matu. I danas ne znam otkud im ti nadimci. Govori Irina, voditeljica Gradske galerije, o nakitu pa kaže:
– Suprug mi stalno govori: “Gdje su one matice, gdje su križići za keramičke pločice, a gdje je zračnica od bicikla?” Sve ja to njemu pokupim za nakit. Karton, stare puzzle, ma i vodoinstalaterske cijevi. Mnogi mi i donose ono što im ne treba jer znaju da ću im udahnuti novi život. Za neke je to smeće, a meni je bogatstvo...
Obvezno posjetite
Pašareta
Kultno istarsko piće koje se, kako tvrde u Pazinu, pije tek do Učke te možda u nekoliko kafića u Rijeci. Proizvodi se ovdje, postoji crvena i žuta, a riječ je o – narančadi. Zgodno, bezalkoholno, gazirano, autohtono.
Kaštel Pazin
Utvrda iz srednjeg vijeka na samoj litici Pazinske jame ima zidove debele čak 380 centimetara. U njemu je Etnografski muzej s fundusom s više od 7000 predmeta te Muzej grada Pazina. Krajem ožujka ovdje je održano Goranovo proljeće.
Grad Julesa Vernea
Pazin je često zvan gradom Julesa Verna. Radnja njegova romana Mathias Sandorf smještena je upravo ovdje, u pazinski kaštel i Pazinsku jamu. Ipak, iako mnogi tvrde da je slavni Jules Verne bio ovdje, to nije točno, već mu je detalje prenio suvremenik i sunarodnjak Charles Yriarte. U gradu je osnovan i – Jules Verne Club.
Zip-line Pazinska jama
Otvara se ovih dana
Od lokve do lokve
Biciklistička tura Buzet – Motovun – Pazin
Predivan multitalentirani čovjek ...