U hladu, na mjestu kraj kojeg prođe svatko tko dođe u Knin, neposredno kraj rotora, vrijeme kratimo razgovarajući s kninskim dostavljačem pizza.
– Imao sam 120 kilograma, a danas imam 88. I nije samo od hodanja, smanjio sam ugljikohidrate. Dostavljam pizzu, ali je ne jedem. Rijetki su susjedi kod kojih nisam bio. A klinci, oni se najviše vesele kad me vide, jer to znači da je mama naručila jumbo-pizzu – kaže smijući se Jovan Sunajko (50).
Poznaje ga cijeli grad, bio je u Kninu u svakom ulazu, na svakom katu, zvonio na baš svaki portafon. Od bolnice do vojarne, od pošte do dvorišta.
– “Šime i Joso” kultno je mjesto u Kninu.
Anegdote dostavljača pizze počinju:
– Prošlo ljeto bilo je tjedan dana 40 stupnjeva. I naruči netko pizzu na 5. kat. Nosim ja gore, dođem do vrha, jezik mi do poda. Vrata otvori atraktivna plavuša, prava ljepotica. Meni jezik i dalje do poda, no snašao sam se i rekao: “Nije to, gospođo, zbog vas, već zbog vrućine”. Smijala se. Ipak, poznat sam po tome da čim čovjek na telefon kaže “halo”, ja već po glasu znam tko je i što će naručiti. Pa odgovorim: “Vi ćete pizzu s manje gljiva, ali više feferona, a adresa je Solinska taj i taj broj...”. To je gostima štos.
Koliko liftova ima u Kninu?
– Četiri, dva su u Šimunićevoj, a dva u stambenim zgradama u Vukovarskoj ulici. Najviša zgrada u gradu ima sedam katova i, srećom, jedna je od te četiri koje imaju lift. Zna se dogoditi da sam upravo odnio dvije jumbo-pizze, a već stiže novi poziv: “Pizza je odlična, donesite još jednu”. Pa se vratim.
Što je najgore što se može dogoditi čovjeku koji dostavlja hranu?
– Kad uđeš u dvorište, a dva psa, oba od 80 kilograma, prate te pogledom. Miriše i njima. Pa stisnem zube i kažem: Što bude bit će. I prođem. Što se novca tiče, nikad se nije dogodilo da me netko prevario. A zna se, onako u mraku, dogoditi da čovjeku umjesto 20 kuna vratim novčanicu od 200 kuna. I jave se ljudi, redom, i kažu: “Vratite se, previše ste mi novca vratili...”. Pošteni su susjedi, nemam riječi – kaže Sunajko.
Veseo je. Diže se dnevno i nekoliko stotina puta. Sjedni, ustani, odnesi, vrati se. Nije lako.
– Ma i kad sam u Zagrebu svuda idem pješke. Nije mi problem.
Taman smo skratili vrijeme čekajući hranu, kad su konobarice donijele dva tanjura. Miješano meso (45 kuna) i pileća prsa punjena šunkom i sirom (35 kuna). Za dvoje ljudi, s pićem, 127 kuna. Povoljno. Pizza? Već od 30 kuna.
Kostanje je u Poljicima