Vlada Japana objavila je 21. svibnja da će odlikovati gospođu Masumi Shimooka Štiglić, nekadašnju savjetnicu nevladine humanitarne udruge Zagreb-no-kai, Ordenom izlazećeg sunca sa srebrnim zrakama. Gospođi Štiglić odlikovanje se dodjeljuje zbog njezina doprinosa jačanju veza i prijateljskih odnosa između Japana i Hrvatske. Kao bivša savjetnica nevladine humanitarne udruge Zagreb-no-kai gospođa Masumi se zalagala i radila je na projektima obnove u Hrvatskoj. Osim toga doprinijela je i sklapanju sporazuma o prijateljskim odnosima između gradova Kyota i Zagreba, a predstavljanjem ikebane pridonijela je i širenju japanske kulture u Hrvatskoj. Veleposlanstvo Japana u Hrvatskoj izražava svoje poštovanje gospođi Masumi Shimooka Štiglić na njezinim dugogodišnjim naporima te joj čestita na dodijeljenom odlikovanju – stajalo je ovo u obavijesti i pozivu novinarima da u četvrtak navečer dođu u zagrebačku rezidenciju japanske veleposlanice Misako Kaji kako bi bili na uručenju spomenutog priznanja. U tom trenutku nismo ni znali da ovaj poziv u sebi skriva jednu iznimno zanimljivu i uzbudljivu životnu priču.
Uvijek sam lijepo živjela
Priču od gospođi Masumi Shimooka, rođenoj 1940. u Kyotu, koja je zbog ljubavi još 1970. stigla u Zagreb i u njemu ostala sve do danas, gotovo pola stoljeća. Kako se i zašto sve to točno zbilo te što se sve proživjelo u tih pola stoljeća, u ugodnom je razgovoru, u svome zagrebačkom domu, i to cijelo vrijeme nasmiješena, otkrila sama dobitnica vrijednog japanskog ordena – gospođa Masumi, čije ime na japanskom znači “jako lijep život”.
– I zaista sam uvijek lijepo živjela – veselo se smijući kazala nam je odmah na početku našeg druženja visoka, vitka, nekako posebno gracilna gospođa s kratkom dječačkom frizurom koja lijepo ističe njezino vedro lice i tople, blage oči. A ta kratka rečenica o povezanosti i simbolici njezina imena i proživljenog života bila je tek uvod u priču koja je započela 1970. u njezinu rodnom gradu. U njemu se tada, u proljeće, održavao veliki tradicionalni umjetnički festival, čiji počeci sežu i četiri stoljeća unatrag. Iz radoznalosti, na festival je tada stigao i mladi teorijski fizičar, Zagrepčanin Franjo Štiglić, koji je u to vrijeme bio na specijalizaciji u Japanu, i to u Tokiju. Posve slučajno, Masumi je tada za privatnu profesoricu iz engleskog jezika imala jednu Beograđanku, i tako se dogodilo da je ta profesorica na festivalu upoznala Masumi i Franju i ne znajući u tom trenutku da ih je tada spojila za cijeli život.
– Nakon što smo se upoznali Franjo se vratio u Tokio. Iako je udaljenost između Kyota i Tokija čak 500 kilometara, Franjo mi je svaki dan pisao pisma na japanskom jeziku jer ja tada još nisam dobro govorila engleski. Zapravo, mi smo tada “miješano” komunicirali, japanski i engleski. I, mjesec dana nakon upoznavanja i dopisivanja Franjo mi je napisao da se hoće oženiti mnome. Ja tada ništa nisam znala o njegovoj zemlji, osim ono osnovno – Jugoslavija, Tito, socijalizam. No, Franjo mi je u jednom pismu, na punih šest stranica, napisao puno toga o svojoj zemlji, i to na japanskom jeziku. To je njegovo pismo pročitala i moja obitelj, i svi su bili oduševljeni da jedan stranac tako lijepo piše o svojoj zemlji. K tome, još i na našem jeziku. Bila sam činovnica u jednoj tvrtki i za koji dan na posao me nazvala moja majka rekavši mi da ide u Tokio. Kada sam je upitala zašto ide tamo, uzvratila je da ona ide još jednom vidjeti Franju. Navečer se vratila i rekla: “Taj čovjek nije loš. Možeš s njim u Jugoslaviju. Ako bude teškoća, uvijek se možeš vratiti.” Nakon toga nekoliko sam puta nakratko otišla k Franji u Tokio, a i on je dolazio k nama u Kyoto i tako upoznao cijelu moju obitelj. Vidite me, ja sam prilično visoka Japanka i oduvijek sam htjela imati visokog muškarca, a moj je Franjo bio visok, više od 190 centimetara, i mršav. Baš onakav kakvog sam htjela. I u Kyotu smo onda imali malo obiteljsko vjenčanje, da bismo onda 10. listopada te iste 1970. stigli u Zagreb, gdje smo se opet, u općini, vjenčali 30. listopada. U početku me Franjina obitelj primila kao gošću, a poslije su me prihvatili kao člana obitelji. Kako smo Franjo i ja govorili na japanskom, njegovoj se mami to nije baš svidjelo pa je to zabranila jer nas nije mogla razumjeti. Rekla je: “U ovoj se kući ne govori japanski”, i onda sam počela učiti hrvatski jezik. Nije bilo lako. K tome, kako smo stigli tijekom jeseni, vrijeme je idućih pola godine uglavnom bilo tmurno, padala je često kiša, sunca nisam vidjela i još nisam mogla govoriti japanski. Uh, bilo mi je tada jako teško. I sve mi je bilo naopako jer je vremenska razlika između Japana i Hrvatske bila osam sati. Ovdje kažeš – laku noć, a tamo je već – dobro jutro – prisjećajući se svakog detalja uvodila nas je u svoju životnu priču naša sugovornica odmah otkrivajući što joj je tih dana pomagalo da ne klone duhom, da zadrži dobro raspoloženje. Bili su to odlasci i duge šetnje Maksimirom. Danima je šetala maksimirskim stazama, posjećivala naš zoološki vrt. Sve joj je to bilo posebno milo, to više što je njezin Franjo radio u obližnjem RIZ-u pa bi joj se i on često pridružio u tim šetnjama. U jednu su baraku, kod starog igrališta nogometnog kluba Maksimir, išli igrati ping-pong, a i u obližnjoj su streljani zajedno vježbali gađanje, najprije malokalibarskim pištoljem.
– A onda smo s vremenom Franjo i ja postali prvaci Zagreba i Hrvatske u kategoriji zračnog pištolja, dok sam ja 1973. postala i viceprvakinja Jugoslavije u gađanju. Za cijelo to vrijeme marljivo sam doma učila hrvatski jezik. Franjo me učio, ispitivao i ispravljao. Bio je prilično pedantan i strpljiv. No, s vašim mi je pismom bilo teže. Još i sad ponekad pogriješim u pisanju nekih slova. A slova – š, č, dž, ć – i danas mi je teško izgovoriti. Premekano ih izgovaram – simpatično priznaje gospođa Masumi te dodaje da joj je u posjet nekoliko puta stigla i obitelj iz Kyota. Majka jednom, dvije sestre dvaput, dok je mlađeg brata viđala tek kada bi ona otišla u Japan. Ona i Franjo nemaju djece. Kaže, jako je htjela imati djecu, ali nije mogla, to je sudbina. Na pitanje je li tada u Zagrebu bilo još koga iz Japana i kako su u tim šetnjama gradom, kada bi je susreli, reagirali Zagrepčani, naša nam sugovornica uzvraća da je u to vrijeme Japanaca bilo više u Beogradu jer je tamo bilo i japansko veleposlanstvo.
Sarma za veleposlanika
– A u Zagrebu sam dugo, dugo bila jedina Japanka. I ljudi su me na ulici čudno gledali. No, ja sam snalažljiva pa sam uspjela širiti krug poznanika i prijatelja. Šivala sam, izrađivala origami, držala tečaj ikebane... Tako sam usput i nešto zarađivala. Tečajave sam držala po raznim tvrtkama. Prvi sam održala kod muža, u RIZ-u, i ljudi su bili jako zainteresirani. Sad ovdje već imam svoj krug prijatelja i jednu najbolju prijateljicu koja je sa mnom od prvog dana sudjelovala u tečaju ikebane. Poslije mi je čak postala i asistentica. Što se jezika tiče, nisam talent za poučavanje japanskog jer imam “kyoto dijalekt”, tako da se u to nikada nisam upuštala. A onda sam od 1994., na 3. katu ondašnjeg hotela InterContinetal, imala ured kao vanjska suradnica japanskog veleposlanstva koje se tada nalazilo u Beču. Čitala sam novine, pratila ostale medije, veleposlanstvu slala izvještaje o tome što se događa u Hrvatskoj te za njih organizirala štogod je trebalo. Znate, nisam ja bila školovana za to, no u Beču su mene odabrali da to radim i tako pomognem. Tako sam i 1998. pronašla zgradu na Ksaveru za prvo japansko veleposlanstvo u Hrvatskoj. Puno sam tada obilazila i razgledavala po gradu, fotografirala i tražila najpogodniju zgradu te fotografije slala u Beč. Onda su iz Beča došli ovamo i na temelju tih mojih prijedloga odabrali zgradu na Ksaveru. Idućih godinu dana pratila sam obnovu te zgrade, odabirala sam i kupovala opremu i namještaj, pa sam potom jednu godinu radila i kao tajnica u veleposlanstvu. I cijelo to vrijeme dok sam radila, a bilo je to vrijeme rata u Hrvatskoj, plaću sam dijelila na tri dijela. Trećinu plaće davala sam za pomoć prognanicima, trećinu sam ostavljala za život, a posljednju sam trećinu štedjela i čuvala za budućnost. Šparala sam za penziju. Nakon 2000., kada je u Hrvatsku počelo stizati sve više japanskih turista, počela sam raditi i kao turistički vodič. Putovala sam tako po cijeloj Hrvatskoj i Sloveniji. Još 1974. ondašnji me JAT pozvao na obuku za vodiče, već tad sam obišla cijelu Jugoslaviju i pritom jako puno naučila. A Japanci jako vole Hrvatsku zato što je to prelijepa zemlja. Imamo more, tisuću otoka, plodnu Slavoniju, prelijepe nošnje... No, Plitvice su im posebno drage. Njima se uvijek oduševljavaju jer su Plitvice izniman prirodni fenomen, a Japanci vole prirodu i čistu vodu. Znate, meni je u Hrvatskoj svuda lijepo. Ovdje imamo lijepo vrijeme i preljubazne te gostoljubive ljude. Volim i hrvatski narodni vez, glazbu, osobito klape, pa Olivera, Terezu, Josipu Lisac, grupu 4M... – sve uz osmijeh nizala nam je svoja sjećanja i dojmove gospođa Masumi dotaknuvši se i hrane. U početku joj je nedostajalo povrće. Odlazila bi na tržnicu i, kako kaže, očima jela rajčice, i sve ostalo povrće.
– Ali, za razliku od Japana, ovdje se povrće premekano kuha, raskuha se. Volim ja i ribe, ali vaša mi je sarma najbolje jelo. Znam je i sama napraviti. Tako sam jednom za doček Nove godine skuhala sarmu za bivšeg japanskog veleposlanika. On i njegova kći toliko su uživali jedući je da je veleposlanik na kraju kazao da je te večeri jeo najbolju sarmu u životu, tu moju. A ja volim koji put, osobito za Božić, pojesti i meso odojka, ali hladni. Fina mi je i janjetina. Prije mi je nedostajala japanska hrana, nije se onda mogla ni nabaviti. Sad je lakše, može se svašta kupiti, ima i japanskih restorana, ali su skupi. No, kako bih sama mogla uzgajati povrće, Franjo i ja od 2000. na nekoliko godina bili smo iznajmili komadić zemlje u blizini Tuheljskih Toplica. Išla sam onamo svaki vikend, uživala sam saditi i uzgajati razno povrće. Čak su i ljudi iz okolice dolazili gledati i raspitivati se za savjete zbog mog načina sadnje i zaštite od ptica – kazala nam je naša sugovornica te dodala da je tu praksu aktivnog boravka u prirodi, na tom svom komadiću raja, morala prekinuti jer je došla u godine kada je sve teže saditi, plijeviti, okopavati, zalijevati.
Na šalterima su mrzovoljni
Kada smo je pak upitali, izuzme li se razdoblje kada je tek došla u našu zemlju pa joj je sve bilo novo i nepoznato, postoji li vrijeme u kojem joj je ovdje bilo najteže, i zašto, bez imalo razmišljanja, gotovo u trenu, uzvratila je da je to bilo tijekom Domovinskog rata.
– Bilo mi je to najteže razdoblje i tada sam htjela pomoći koliko god sam mogla. Kako su Kyoto i Zagreb gradovi prijatelji, u jesen 1991. u Kyotu sam organizirala dobrotvorni koncert i izložbu fotografija o razaranju Hrvatske, a na tamošnjem sam sveučilištu održala i predavanje o tome što se ovdje događa. I tadašnjem gradonačelniku Kyota objašnjavala sam sve o situaciji ovdje. Govorila sam i za mnoge japanske medije koji su za sve to pokazali veliko zanimanje. Nakon povratka u Zagreb, od tamo skupljenog novca, jedan sam dio predala ondašnjem gradonačelniku Zagreba Borisu Buzančiću, dok sam drugi dio podijelila drugdje gdje je trebalo.
A bilo je tada prikupljeno više od 20 tisuća dolara. U Japan sam opet išla i 1994. Taj put u Tokio, i tada smo opet skupljali novac za obnovu pet škola na ratnom području te za 15 osnovnoškolaca iz Hrvatske i BiH – skromno i s vidljivom nelagodom da govori o svojim zaslugama, otkrila nam je gospođa Masumi usput dometnuvši da, onako sebi za uspomenu, čuva isječke iz naših i japanskih novina o svemu tome što nam je ispričala. Zamolili smo je da nam ih pokaže pa smo, listajući ih, naišli i na jedan članak našeg bivšeg kolege Stojana de Prata, objavljen u Večernjem listu 1991., u kojem je pisalo da se gospođa Masumi Štiglić, kao vrsna sportska streljašica, htjela prijaviti u Zbor narodne garde (ZNG), no tamo su je uvjerili da će za Hrvatsku puno više učiniti ako otputuje i u Japan odnese istinu o ovdašnjim zbivanjima.
“Stoga je prije nekoliko dana odletjela u svoju staru domovinu, gdje će tri mjeseca prikupljati pomoć za Hrvatsku”, napisao je tada u tekstu kolega de Prato.
Još uvijek listajući pomno izrezane i složene stranice starih novina, gospođa Masumi teme politike dotaknula se još tek toliko da nam kaže kako je politika zapravo nikada nije zanimala te da na izbore nikada ne ide glasati.
– No, zato ću vam iskreno reći, žao mi je što ovdje u Hrvatskoj ljudi baš nemaju dovoljno novca kako bi mogli ugodno živjeti. Ne sviđa mi se baš ni zdravstveni sustav ovdje jer liječnici uglavnom uopće ne razgovaraju s pacijentima, samo ih šalju od jedne do druge pretrage i specijalističkog pregleda. A na njih, pak, da biste došli na red, morate čekati i po godinu i pol dana. Osjetim to i sama jer i Franjo i ja imamo sve više zdravstvenih problema. I još nešto, ljudi koji rade na raznim šalterima najčešće su mrzovoljni, neljubazni – podijelila je gospođa Masumi svoje dojmove s nama. A mi, okruženi slikama s japanskim motivima i onima na kojima se odmah prepoznaju potezi hrvatskih naivnih umjetnika, znatiželjno pitamo – je li “naiva” njezin omiljeni motiv u našem slikarstvu.
– Da, volim taj stil. Imamo Rabuzinove i Lackovićeve slike. Poznavala sam obojicu. Bili smo prijatelji. S njima sam dvaput putovala u Japan. Rabuzin je htio vidjeti Hirošimu. A htio je i probati japanski jogurt pa mu ga je, dok smo bili u Kyotu, napravila moja sestra. I bio mu je taj jogurt tako fin da je na kraju pojeo i sve naše porcije. Poznavala sam i Generalića – otkrila nam je dobitnica japanskog priznanja ne skrivajući da ju je taj znak pažnje, zahvalnosti i poštovanja, koji je stigao iz njezine domovine, jako ganuo.
– Osjećam se jako počašćenom što sam dobila Orden. Tu mi je nagradu 30. svibnja u Carskoj palači u Tokiju trebao uručiti osobno novi japanski car, no kako sam u to vrijeme operirala kralježnicu, nisam mogla otići na tu ceremoniju pa mi je priznaje uručeno ovdje.
Takvih se priznanja dodjeluje malo izvan Japana tako da ni sanjala nisam da ću jednom i ja doživjeti da ga dobijem. To je počast života – s neskrivenim ponosom rekla je gospođa Masumi, koja je vrijedno priznanje svoje domovine primila u tradicionalnom kimonu svjetlozelene boje ukrašenom zlatnim vezom, istom onom u kojem je 2007. od ondašnjeg ministra vanjskih poslova Japana primila i životnu nagradu za zasluge pri uspostavljanju japansko-hrvatskih odnosa. Na kraju, ispraćajući nas iz svog stan i rastajući se uz iskren zagrljaj, gospođa Masumi nam je rekla:
– Znate, nikada nisam požalila zbog dolaska u Hrvatsku. Moja je sudbina bila doći baš ovamo.
Iskreno, kada ovako nešto pročitaš, da jedna strankinja dodje živjeti u Hrvatsku i napravi više od hrvatskih političara za hrvatsku, zapitam se kako izaberemo pogrešne osobe da nas vode u 21 stoljeću