Često hodajući gradom, vidim ljude u dobi djedova i baka, kako namršteni i šutljivi koračaju gradom jedno uz drugo. Ali isto tako često vidim i one koji se, sijedim glavama i otežanu hodu unatoč, drže za ruke i razgovaraju, upadaju jedno drugomu u riječ, smiju se kao djeca i tako koračaju ulicom, kao što su vjerojatno koračali cijeli život...
Tako promišlja prof. dr. Mirjana Krizmanić, umirovljena psihologinja i autorica bestselera “Tkanje života” i “Život s različitima”. Čini se da će rekordnu nakladu postići i s trećom knjigom “U ljubavi i bez nje” (u izdanju Profila) u kojoj se dohvatila vječne teme, ljubavi, koja u ovim bremenitim vremenima prolazi kroz brojna iskušenja. Analizirajući sve vrste bliskih međuljudskih odnosa, nova knjiga secira prijateljske, ljubavne i preljubničke veze, baveći se postojanošću i prolaznošću naših privrženosti. Doista, postoje li sretni i trajni brakovi i veze?
Život u lojalnosti
Profesorica Krizmanić tvrdi da nije točno kako više nema tradicionalnih ili dobrih brakova kao što nas u to uvjeravaju neke kolumnistice i kolumnisti. Ima ih posvuda oko nas, ali o njima ništa ne znamo i ništa ne čujemo. Oni žive svoj život u skladu s vrijednosnim sustavom koji su prihvatili od roditelja, tako odgajaju i svoju djecu, strpljivo podnose životne nedaće, raduju se sretnim trenucima i samozatajno žive svoje živote u uzajamnoj lojalnosti.
Daleko od toga da nemaju problema, možda se i njima ugasio početni žar, ali oni to ne smatraju smakom svijeta ni opravdanjem za vlastite nepodopštine. Postoje, unatoč svemu što se piše i govori, i muškarci koji su cijeli život vjerni svojoj ženi – ne samo zbog puka obećanja da će to biti, već zbog kvalitete odnosa u kojem dvoje ljudi izvan njega ne traže druge ljude za razgovor, ljubav ili seks.
Emocije bismo uvijek trebali smatrati posebnim darom. Ali čak i kad takve emocije više ne želimo primati ili s nekim dijeliti, čak bi se i tada trebalo uljudno rastati. Iako smo svi skloni vjerovati u vlastitu osjetljivost i zanemarivati osjetljivost drugih ljudi, svatko tko nam je ikada, makar i na trenutak uljepšao život, zaslužuje da se s njim ili njom rastanemo bez bijesa i vike, bez okrivljavanja i optuživanja. Dobri običaji traže da o ljudima koji su otišli s ovog svijeta ne govorimo ništa loše. Bilo bi sasvim u redu primijeniti ih i na one koji odlaze iz naših života.
Bol, patnja, osamljenost
Možda pisana riječ ne može ništa promijeniti i nikoga zaštititi od prijatelja koji bi nas mogli povrijediti ili partnera koji bi nas mogao ostaviti, ali razmišljanja o onome što činimo, o odlukama koje donosimo i posljedicama koje one mogu imati i za nas i za druge ljude mogu nas odvratiti od nekih putova na kraju kojih nas gotovo uvijek čeka bol, patnja i osamljenost. Ova bi knjiga svakoga od nas trebala potaknuti na takva razmišljanja.
O, da, da li su to one bivse koje te pitaju AIDS test kako bi prikrile svoju prostituciju. Mrnjau, sjecas se toga.