Koprivko je superheroj. Lokalni, crtani, iz Koprivnice. S njegovim kipom od kartona, možda pola metra visokim, pod rukom je šetao čovjek koji ga je izmislio.
“Koprivko, Koprivko!”, viču klinci koji držeći majku za ruku šeću glavnim koprivničkim trgom. Prepoznali su iz prve kartonskog dječaka u zelenoj opravi i razveselili se. S Brankom Dolenecom (58) sjedam u lokalni kafić “Domino”. I Koprivko je za stolom. Superheroj ne pije ništa, čak ni gusti sok, samo šuti...
Putovanje kroz crnu rupu
– Čuj, on ti je nastao tu u mom ateljeu, tri minute dalje. Iza nas dvojice je više od 100 tisuća tiskanih slikovnica, a ovi papiri koji stoje tu u fasciklu već su u pripremi za nove! Tiskano je 12 slikovnica i jedna bojanka za klince, a ne znam da je netko kod nas napravio toliko slikovnica. Rođen je 1356., kad je grad dobio Zlatnu bulu, a zatim kroz crnu rupu u Kamengradu putuje kroz vrijeme, izlazi u raznim dijelovima povijesti i sadašnjosti na području Hrvatske – govori Dolenec, odjeven u srednjovjekovno odijelo, te vadi papir na kojem je dječji crtež. Onim prvim rukopisom, drhtavim prvim slovima, kakvim smo svi počeli pisati, na tom crtežu piše: “Koprivko je vrlo hrabar i sviđa mi se kako putuje kroz vrijeme. Molim, nastavite ga pisati”, napisala je djevojčica Katja iz 2. b osnovne škole u Varaždinu. Usto, nacrtala je Koprivka, te uz njega i – sebe.
– Prošao sam više od 120 škola predstavljajući slikovnice o Koprivku. Za klince do četvrtog razreda, a kroz njih upoznaju Koprivnicu, Hrvatsku, književnost, povijest, kulturu... – kaže.
Dječjeg dobrog duha pitam što se mališanima najviše sviđa.
– Pitanjima ih navodim da sami dođu do odgovora, a simpatično mi je bilo kad sam ih jednom pitao što bi učinili da, poput Koprivka, mogu putovati kroz vrijeme. Što zamišljate kako bi izgledalo da i vi možete upasti u crnu rupu, pa iz nje izići negdje u budućnosti, kao on? Jedna je djevojčica iz Ivanić-Grada rekla: “Striček, ne mogu vidjeti budućnost, ali željela bih da se mi kao ljudi promijenimo, jedni prema drugima, ali i prema prirodi. Tada bi svima bilo bolje!”
Listamo slikovnice, a autor priča kako Koprivko nije sam, u pustolovinama ga prati Dunja, u putovanju kroz vrijeme susreće Pepa pračovjeka, Luku i Lauru iz Zagreba, diva Gorazda iz Istre, Macmalića s Cresa, bjeloglavog supa.... Upoznaje i tri sestre, djevojčice koje zaista danas žive na Grobniku – Vitu, Laru i Leu – govori.
Koprivko i dalje sjedi, kartonski smiješak mu je vječno na ustima. A Branko priča i o sebi.
– Bio sam elektrotehničar u Končaru, a prije rata prodavao sam autodijelove. Pa imao umjetničku galeriju. Pa onda crtkao...
Što se 80-ih najviše trošilo na jugićima i fićekima?
– Hardijev zglob! Jer, dečki su voljeli brzo startati...
U fićekima?
– Da, brzo su startali u fićekima, motor je bio brži od kotača, pa bi se taj zglob brzo izlizao. To se prodavalo kao halva! Išli su i blatobrani za Zastave 101 i 126, jer su bili kao flis-papir – kaže uz smijeh.
U slikovnicama na stolu likovi su i deve iz Đurđevca koje su ljetos doveli u Podravinu, a što je punilo novinske stupce i zabavljalo naciju.
– Aktualan sam!
Superheroj iz Koprivnice nije sam, u gradu je i – super Sanja. Sanja ima salon u centru grada, ali i – desetak hobija.
– Sviram klavir, crtam portrete, fotografiram, pjevam u zboru, trčim, vježbam, pa čak odnedavno i – kuglam! Odmarat ću se kad umrem – kaže smijući se Sanja dok pijemo kavu u kafiću “Art”, s pogledom na trgove i parkove u centru koji izgleda kao otvoreni dlan.
Mirna ruka, kao u kirurga
– Kao mlada nisam voljela učiti, a sad sve to želim nadoknaditi. Jako sam znatiželjna, sve me zanima. Živjela sam u Berlinu, no vratila sam se u Koprivnicu. Tu me svi poznaju, a i ja poznajem sve njih. Obožavam posao koji radim 30 godina. Osamnaest godina sam vlasnica salona, no i dalje mi je gušt šišati, a i ti bi mogao malo sjesti na stolac – govori veselo i pokazuje na moju čupavu glavu.
– Volim svirati Mozarta, ali i skidati pjesme s YouTubea. Crtam portrete poznatih osoba, okušala sam se u svim tehnikama, ali najveselije mi je raditi olovkom. Pričali su mi da neki akademski slikari ne znaju, recimo, dobro crtati portrete. To mi je neobično, jer bilo bi to kao da ja kao frizerka ne znam, recimo, raditi pramenove. Nestrpljiva sam, želim odmah sve znati pa ljudi koji mi daju instrukcije znaju imati problema sa mnom, ha-ha. Volim ići na Ultru, voljela bih naučiti puštati glazbu kao DJ.
Za crtanje i friziranje treba imati mirnu ruku?
– Apsolutno! Prijatelj ortoped u šali mi je rekao da bih mogla i skalpel držati u ruci – kaže Sanja.
Kako izgleda dan s toliko hobija?
– Dizanje u šest ujutro, pa trčanje gradom, pa trening oko podneva, predvečer sviranje klavira i probe sa zborom, navečer slikanje. U međuvremenu sam, naravno, na poslu – govori ponosno, a onda skače sa stolca, gleda na sat i kaže: – Jurim! Ne smijem zakasniti.
Kamo pak sad?
– Imam koncert s Podravkinim zborom tu na Lenišću u našem Domu umirovljenika.
Kojim je povodom koncert?
– Slave Valentinovo!
PLUS
PRIČA – Naivna umjetnost, Kamengrad, Renesansni festival... Sve su to priče koje mogu privlačiti goste. Primjerice, priče o Kamengradu vežu se i uz Crnu kraljicu (poznatu kao moćnu i zlu), a legende su slične kao i one oko Medvedgrada i Kalnika.
MINUS
SMJEŠTAJ – Nedostaje nam postelja! Imamo tri hotela i nekoliko pansiona, žale se u Koprivnici. Taj je problem karakterističan za mnoga naša kontinentalna mjesta. Turist dođe, prošeće, pogleda, pojede i ode kući. A zašto ne bi na vikend u Podravinu?
>> Pivnica spaja okuse i zaustavlja vrijeme
