Matija Gregurić ugodno je iznenadio plasmanom u finale bacanja kladiva na Europskom prvenstvu u Rimu. Dugo nismo imali predstavnika na EP-u u bacanju kladiva, još od vremena Andrasa Haklitsa koji je nastupio 2002. godine. Daleko od toga da je Matija bio siguran putnik u finale, no kvalifikacije je odradio vrhunski. U prvoj seriji bacio je 73,74, u drugoj 74,65 i u trećoj osobni rekord – 75,42, dovoljno za ukupno osmo mjesto u kvalifikacijama i plasman u večerašnje finale (21 sati).
Osobni rekord u kvalifikacijama
– Jako sam zadovoljan. Nije lako baciti osobni rekord na velikom natjecanju i k tome još u kvalifikacijama koje su uvijek stresne i nepredvidljive. Inače, znao sam da mogu do ovih daljina jer na treningu bacam i dalje, oko 77 metara. Moram priznati da imam sjajne uvjete na kampu u Medulinu gdje treniraju svi naši najbolji bacači, uključujući i Sandru Elkasević. Dobro sam se osjećao, malo je i adrenalin odradio svoje. Svi hici bili su tehnički jako dobri. Za finale je ostalo još rezerve i vjerujem da mogu još dalje bacati. Nemam više nikakav pritisak, nastupit ću bez opterećenja pa ćemo vidjeti kamo će me to odvesti – rekao je Matija
Bili ste svjetski mlađejuniorski prvak 2013. godine. Puno se toga dogodilo u ovih 11 godina.
– Bilo je lijepo dok sam osvajao medalje u mlađim dobnim kategorijama, no kada sam postao mlađi senior, sve se promijenilo. Kad sam bio najbolji na Balkanu i dobio nagrade kao velika nada hrvatske atletike, dobivao sam stipendiju od samo 2500 tadašnjih kuna. To nije bilo dovoljno ni za što. Sav novac potrošio bih samo na benzin vozeći se na treninge iz Zaboka u Zagreb i nazad. Odjednom više nisam imao nikakvu podršku, nije bilo sponzora i nisam mogao napredovati. Bilo mi je teško trenirati jer nije bilo financija. A mi bacači trebamo vitamine, trebamo i puno jesti, a sve to košta. Običan atletičar pojede jedan tanjur nečega, a mi bacači dva. Mene kao svjetskog prvaka nitko nije "gurao". Iskreno, morao sam raditi kako bih se mogao sam financirati. Radio sam teške fizičke poslove, najviše u građevini. Išlo je to nekako do prije dvije godine kada jednostavno više nisam mogao raditi i ozbiljno trenirati pa sam prekinuo s atletikom. Nakon dvije godine uspjeli su me nagovoriti da se vratim, u međuvremenu sam završio Policijsku akademiju tako da imam normalna primanja, a i Savez me sada dobro prati – govori Matija.
Neću biti strog policajac
Ovaj rezultat mogao bi puno toga promijeniti?
– Nadam se, pogotovo ako još izborim i plasman na Olimpijske igre u Parizu.
Imate li potporu Policijske akademije?
– Naravno, puno mi pomažu i hvala im na tome. Radim kao policajac, čekam još državni ispit koji mi je za mjesec dana. Trenutačno odrađujem staž na Policijskoj akademiji kao vježbenik, a malo sam bio i na terenu.
Hoćete li biti strog policajac?
– Neću. Blage sam naravi – rekao je dečko koji živi u Zaboku, a trenira u zagrebačkom klubu Dinamo Zrinjevac.
Atletika je bila prvi izbor sporta?
– U početku sam trenirao svašta, od borilačkih sportova do nogometa. Sve što postoji od sportova u Zaboku. No sestra mi je trenirala bacanje kladiva pa me nagovorila da dođem trenirati. Bila je jako dobra, ali je nažalost odustala. Brzo me je pod svoje uzeo legendarni Ivan Ivančić. Bio mi je poput drugog oca. Nažalost, kad je preminuo, bio sam jedno vrijeme potpuno izbezumljen. Nakon Ivančića trenirao me Ante Pavković, a onda Roland Varga. Imamo trenutačno jaku grupu. Tu su Marija Tolj, Lucija Leko, Martin Marković. Da, opasna smo grupa. Svi podržavamo jedni druge – zaključio je Matija.
