Stigavši u St. Moritz, Janici Kostelić kroz glavu su prošle dvije misli. Nakon dvije godine ponovo je na SP-u. U St. Antonu, na prošlome SP-u, nije se okitila medaljom. Brat joj je bio u bolnici, misli negdje drugdje. SP, uostalom, Kostelićima nikada nije bio pri vrhu prioriteta. Opet, da je mogla birati, vjerojatno nikada u svojoj glavi ne bi povezala SP i St. Moritz.
Taj 16. prosinca 1999.,Janica Kostelić neće nikada zaboraviti. Spust u St. Moritzu i stravičan pad. Ozlijeđeni ligamenti koljena i karijera u pitanju. Sve ono što se odvrtjelo kasnije u velikoj priči naše sportske heroine tada je bilo toliko daleko.
Ipak, sportski velikani, a Janica to svakako jest, nikada ne bi dosegnuli Olimp da su živjeli u crnini misli. Janica će i sada izaći na stazu, zabiti štapove u snijeg i - sve zaboraviti...
Svjetsko prvenstvo i Kostelići dio su posebnog načina shvaćanja svjetskog sporta najpopularnije obitelji u Hrvata. Nikada u prvom planu. Iako, bilo bi glupo, rekla nam Janica prošloga ljeta, zaključiti karijeru bez tog naslova. Ona, trostruka olimpijska pobjednica, ipak je zaslužila u karijeri sve laskave titule koje nudi taj sport. Pa i onu svjetske prvakinje...
- Kako se osjećam? Kao i na svakoj utrci Svjetskog kupa. Upravo ću tako gledati na svaki nastup u St. Moritzu. Dobra je stvar što sam se u posljednjih nekoliko dana odmorila, što više nisam bolesna. Stanka mi je dobro došla - priznat će Janica.
U St. Moritz je došla sa slalomskom krunom Svjetskog kupa u džepu i s jednom nogom u cipelama ukupne pobjednice tog, uz OI, Kostelićima najvažnijeg natjecanja. Zapravo, prisjetimo li se situacije uoči Olimpijskih igara u Salt Lake Cityju, onda je to danas nešto sasvim drugo. Iako...
- Mislim da se osjećam isto kao i prije Igara. Stvarno ne vidim razlike u odnosu na to kako sam se osjećala prije Salt Lake Cityja i kako se osjećam sada.
Ako je osjećaj isti, ne smijemo ni pomisliti što bi se moglo dogoditi u srcu švicarskih Alpa. Četiri medalje, tri zlata otprije godinu dana još bude emocije. O svojim izgledima danas neće puno zboriti. Ni o bratovim. Janica nikada nije bila od velikih riječi, poglavito ako je riječ o najavama...
- Šanse? Pedeset posto za mene, 50 posto za Ivicu.
Štogod to trebalo značiti. Ipak, može li se vjerovati najboljoj svjetskoj skijašici, domet poput njezina na OI teško je očekivati i u St. Moritzu. Janica je bila vrlo jasna.
- Da bi netko obilježio Svjetsko prvenstvo trebao bi osvojiti četiri-pet medalja. A to je, mislim, nemoguće. Zato sumnjam da neki pojedinac ili pojednika mogu obilježiti SP. Teško je to.
Na kraju je izustila koju i o St. Moritzu. Datuma se dobro sjeća. Nije joj to omiljeno mjesto. Nikome i ne bi bilo nakon onakvog pada. Danas, tri godine i dva mjeseca kasnije, Janica se još sjeća. Iako su, jer vrijeme je to, emocije malo otupjele...
- Ne, neće me taj pad opterećivati. Vjerojatno ću se svega sjetiti kad budem dolazila na stazu. No, kad uđem u startnu kućicu, kad prebacim štapove i zabijem ih u snijeg, sve ću zaboraviti - zaključila je Janica Kostelić.
U predvečerje Svjetskog prvenstva stručni stožer reprezentacije ipak je odlučio da Janica ne vozi klasičan spust. Kako bi bila odmornija za one discipline u kojima je jasna kandidatkinja za medalje. Počevši od ponedjeljka i superveleslaloma. Uostalom, veliki ljubitelj skijanja i štovatelj Kostelićevih, Patrick Lang prije nekoliko dana kazao je da će sve o Janičinu nastupu na SP-u pokazati - superveleslalom. Počne li sve kao u Salt Lake Cityju...
- Nikada neću zaboraviti onu erupciju emocija nakon što je osvojila zlato u kombinaciji. Sve potom bilo je tako jednostavno - sjetio se Lang.
Kad bi od ponedjeljka sve opet tako krenulo...
Stigavši u St. Moritz, Janici Kostelić kroz glavu su prošle dvije misli. Nakon dvije godine ponovo je na SP-u. U St. Antonu, na prošlome SP-u, nije se okitila medaljom. Brat joj je bio u bolnici, misli negdje drugdje. SP, uostalom, Kostelićima nikada nije bio pri vrhu prioriteta. Opet, da je mogla birati, vjerojatno nikada u svojoj glavi ne bi povezala SP i St. Moritz.
Taj 16. prosinca 1999.,Janica Kostelić neće nikada zaboraviti. Spust u St. Moritzu i stravičan pad. Ozlijeđeni ligamenti koljena i karijera u pitanju. Sve ono što se odvrtjelo kasnije u velikoj priči naše sportske heroine tada je bilo toliko daleko.
Ipak, sportski velikani, a Janica to svakako jest, nikada ne bi dosegnuli Olimp da su živjeli u crnini misli. Janica će i sada izaći na stazu, zabiti štapove u snijeg i - sve zaboraviti...
- Neće me taj pad otpirije tri godine i dva mjeseca opterećivati. Kad dođem na stazu, sve ću zaboraviti.
Svjetsko prvenstvo za Kosteliće nikada nije bilo u prvom planu. Iako, bilo bi glupo, rekla nam Janica prošloga ljeta, zaključiti karijeru bez tog naslova. Ona, trostruka olimpijska pobjednica, ipak je zaslužila u karijeri sve laskave titule koje nudi taj sport. Pa i onu svjetske prvakinje...
- Kako se osjećam? Kao i na svakoj utrci Svjetskog kupa. Upravo ću tako gledati na svaki nastup u St. Moritzu. Dobra je stvar što sam se u posljednjih nekoliko dana odmorila, što više nisam bolesna. Stanka mi je dobro došla - priznat će Janica.
U St. Moritz je došla sa slalomskom krunom Svjetskog kupa u džepu i s jednom nogom u cipelama ukupne pobjednice tog, uz OI, Kostelićima najvažnijeg natjecanja. Zapravo, prisjetimo li se situacije uoči Olimpijskih igara u Salt Lake Cityju, onda je to danas nešto sasvim drugo. Iako...
- Mislim da se osjećam isto kao i prije Igara. Stvarno ne vidim razlike u odnosu na to kako sam se osjećala prije Salt Lake Cityja i kako se osjećam sada. Ako je osjećaj isti, ne smijemo ni pomisliti što bi se moglo dogoditi u srcu švicarskih Alpa. Četiri medalje, tri zlata otprije godinu dana još bude emocije. O svojim izgledima danas neće puno zboriti. Ni o bratovim. Janica nikada nije bila od velikih riječi, poglavito ako je riječ o najavama...
- Šanse? Pedeset posto za mene, 50 posto za Ivicu.
T. Puljić
