Na otoku sam minutu, a već nevjerica. Silazim s katamarana, a prvo srećem – u Hvaru ispred Carpe Diema – Djeda Mraza! Kapa, brada i crvena majica RNK Splita. Okrenem glavu i vidim crni helikopter na rivi. Iznad glave. Na deset metara udaljenosti. Parkiran na jahti. Štipam se, valjda sam pretjerao s putešestvijama, u nekoliko dana od Umaga preko Cresa, Trogira sve do Hvara. Bit će da je turistička fatamorgana. Sjednem, ali oni su i dalje tu.
– Ej, gospon Djed Mraz!
– Reci, sine...
Uf. Pravi je.
– Jeste li pravi Djed Mraz?
– Pravi. Slobodan Ozretić – upoznajemo se. Ide, kao i ja, od Umaga do Cavtata. Cijelo ljeto uveseljava turiste. Kaže da je prošao 106 zemalja na svijetu. Sjedimo na klupi i gledamo helikopter na jahti Samar. Georgetown.
– Je l’ vaš?
Nije, on putuje saonicama.
Pitamo konobaricu iz kafića je l’ crni helikopter njezin.
– Nije... Ali kupit ću si jednog dana. Bar za na policu, ako ne za na jahtu.
Pa čiji je, pobogu?!
– Helikopter? Ma to je još skromno – kaže mi znalac kojeg napokon pronalazim. Skromno?!
– Aha. Bila je tu jahta Octopussy koja je imala podmornicu u sebi. Podmornicu?! Izlazila je iz brodskog dna. Recimo, jahta Big Blue, na kojoj su samo četiri putnika, a ostalih 50 ljudi čine posadu, imala je i vlastitu jedrilicu, tešku 20 tona – govore mi na hvarskoj rivi.
Ali, ne odustajem od helikoptera. Za što služi na ljetovanju?
– Bilo je slučajeva kad su dizali helikopter da ode po tri boce šampanjca u Italiju. Brzo se vratio, ali zamisli kolika je bila cijena tog šampanjca. Žale se da je grad postao kao Ultra, tuže se na buku koju izazivaju kolone razuzdanih mladih Amerikanaca, Norvežana, Novozelanđana...
– Nema više Billa Gatesa, Toma Cruisea, princa Harryja... Nema više ni Abramovića. Svima im je postalo prebučno.
Šećem se Hvarom, uistinu izgleda kao veliki tulum s prekrasnim kulisama. Glasno, ludo, preludo. Za mlade s novcem idealno..
– Imamo 4000 stanovnika, a tri sushi bara! Pa to nema ni kvart u Japanu. Nude se naša domaća, mediteranska jela: sushi, paelja, tapasi, tortilje, ha-ha. Okrenuli smo se svijetu. Pravi gosti, elitni, na koje smo se navikli, ne dolaze više.
>>Plaže Orsona Wellesa: Tu se puši sušena kadulja
Samo ne znam di je ovaj skupija 4000 stankovnika, možda je toliko prijavljenih, ali recimo u zimskom periodu tu nema ni 2000 duša...