Dr. Vlatko Cvrtila izradio je s dr. Sinišom Tatalovićem izvedbeni projekt na temelju kojega Ministarstvo obrane do 30. studenoga mora izraditi Studiju o profesionalizaciji HV-a. S dr. Cvrtilom razgovarali smo o reformi obrambenog sustava.
Navodite da "inzistiranje na ukidanju vojnog roka ima velike posljedice za mnoge dijelove obrambenog sustava, ali se o tome ne govori". Na što konkretno mislite?
- Obrambeni sustav iznimno je složen dio državnog sustava koji ima posebne zadaće u sklopu jedne države. Način popune oružanih snaga, na dragovoljnoj osnovi ili na temelju opće vojne obveze, samo je jedan od elemenata koji čine taj sustav. Sve države koje su se uputile prema dragovoljnoj popuni oružanih snaga, odnosno prema profesionalnoj vojsci, morale su modificirati cijeli sustav. Ako ste "oduzeli" obvezu građanima da se "opismenjuju" za službu u oružanim snagama ili da dobiju znanje i vještine o vođenju oružane borbe, morate poduzeti i promjene u drugim dijelovima sustava kako bi se nadomjestio nedostatak sposobnih i spremnih građana za vojna pitanja. To znači da treba razvijati instrumente u sklopu civilne obrane, te sustava zaštite i spašavanja. S druge strane, opća vojna obveza omogućuje refleksiju društva u oružanim snagama, čime se ostvaruje posredna kontrola tog dijela državne organizacije.
Oružane snage dio su sustava koji naginje autonomnom djelovanju zato što ima silu u svojim rukama. Profesionalna vojska još više naginje autonomnom djelovanju.
Kako to spriječiti?
Moramo u političkoj sferi osigurati kontrolu i upravljanje vojnog sustava s civilne razine kako ne bi vojska postala prijetnja demokratskom razvoju jedne zajednice. Ukidanjem opće vojne obveze nismo riješili sve stvari u tom sustavu. U Europi se prema profesionalnoj vojsci okreću one države u kojima oružane snage već dulje funkcioniraju u demokratskim uvjetima. One se susreću s velikim problemima. A tranzicijske države, kao što je naša, naići će na još veće probleme. Činjenica je da kod nas neke institucije u političkom sustavu još uvijek ne poduzimaju sve svoje ovlasti koje imaju u sustavu nacionalne sigurnosti i još ne funkcioniraju kako bi se, prije svega, uspostavila ravnoteža u njegovoj kontroli. Treba izbjeći situacije u kojima bi bilo moguće ostvarivati posebnu političku moć na temelju apsolutne kontrole vojnog sustava, te težiti uspostavi ravnoteže između tri razine vlasti, a prije svega između zakonodavne i izvršne.
Pred MORH-om je i izazov civilne službe s obzirom na to da se sve više mladića odlučuje za nju, a sve manje za ročnu vojsku.
- Ove godine sigurno ćemo prijeći 50 posto onih koji će se opredijeliti za civilnu službu. To znači da u pitanje dolazi legitimitet instituta opće vojne obveze. MORH bi trebao vrlo brzo pripremiti prijedloge kojima bi se poboljšali uvjeti služenja u ročnom sastavu. Ne bi trebalo ići na produljenje vojnog roka ili poduzimati neku sličnu mjeru koja bi značila nova opterećenja ročnika. MORH mora ponuditi budućim ročnicima više nego što im daje danas. Recimo, svima koji se odluče za ročnu službu može se šest mjeseci provedenih u vojnim postrojbama priznati kao godinu dana radnog staža, te da nakon vojske imaju prioritet pri zapošljavanju u državnoj službi. Zatim, mora im se poboljšati materijalni status dok služe vojni rok. Svima koji pokažu dobre rezultate tijekom obuke MORH bi mogao ponuditi ostanak u Oružanim snagama, nastavak vojnog školovanja ili, recimo, stipendiju na nekom civilnom fakultetu, te sigurno zaposlenje u MORH-u i Oružanim snagama.
Trebalo bi konačno pristupiti organiziranju pričuve, te svima koji odluče ostati u njoj također ponuditi određene pogodnosti. Nekim se instrumentima moraju povećati privilegije onima koji se odluče za ročnu vojsku i kasnije pričuvu. MORH će i u budućnosti to morati raditi kada izađe s modelom dobrovoljne vojne službe. Tek tada izlazi na pravo tržište radne snage s kojega će željeti najbolje ljude. MORH mora stvoriti sustav privilegija kako bi mogao dobiti najbolje ljude u sustav.
Što toliko mladiće privlači u civilnu službu?
- Civilna služba pozitivno je demokratsko rješenje koje mora funkcionirati i mora se ponuditi onima koji ne žele primiti oružje u ruke. Civilna služba funkcionira kada imamo opću vojnu obvezu, ali kad se prelazi na dobrovoljnu popunu, tada se postavlja i pitanje daljnje njezine svrhe. Hrvatska je uspostavila vrlo liberalan sustav civilne službe, tako da dio potencijalnih ročnika procjenjuje kako je to ipak lakši način zadovoljavanja obveze prema državi zbog duljine trajanja, osmosatnog radnog vremena u civilnim institucijama itd.
No, nedostatak motivacije za ročnu službu ne treba vezivati samo uz civilnu službu. Tu je važan čimbenik i materijalni status vojnika, koji je značajno narušen, negativne pojave u vojarnama u posljednje vrijeme, kao što je bilo trovanje hranom...
Ima li izbjegavanja?
Jasno je da dio onih koji se opredijele za civilnu službu nije tu odluku donio na temelju moralnih i etičkih razloga.
Naravno, dobar dio njih izbjegava vojni rok i na druge načine, recimo ograničenom ili trajnom nesposobnošću.
