Isti je to žar u očima, isti ponos, slične emocije. Gledam današnje momke, 16, 17-godišnjake, generacije mojeg sina, koji su te 1990. bili tek rođeni ili bebe, i automatizmom ih uspoređujem s vršnjacima koji su 1990. počeli braniti Hrvatsku u Maksimiru. Tek smo sada doznali da je sve moglo biti i krvavije jer je milicajcu bilo rečeno da puca Bobanu u leđa.
Te su milicajce, kao i arkanovce, poveli tada u Zagreb da potpale rat. Za nekoliko mjeseci ti su se potpaljivači vratili u Hrvatsku s oružjem i počeli redati zločine. BBB-ovci i torcidaši prvi su krenuli suprotstaviti im se, a s nostalgijom ćemo se sjetiti tadašnjega nacionalnog jedinstva i solidarnosti.
Pri kraju rata ratnici, poput generala Ante Gotovine, poveli su, doslovce i simbolično, “BBB i Torcidu” u završne operacije oslobađanja Hrvatske. Njegove riječi da jednako štuje “dva srca bratska, junačka, Dinamo i Hajduk” stoga i jesu takve, iskrene, a ne parole. Masovni dolazak građana na utakmicu Dinama i Hajduka jednako je tako iskren, a ne parolaški.
Iskren je i Ante junior kad usred Zagreba ponosno navija za Hajduk, a BBB to nagrađuje simpatijom i nazdravlja, poslije, duboko u noć na ulicama plavog Zagreba njegovu ocu. Svaka kuna za obranu hrvatskih generala koji optuženi čame u Haagu dana je iz srca, s istim žarom i ponosom. Mnogima je 1990. smetao taj pogled i žar, 2006. događa se isto. Brojni strani mediji izvješćuju o humanitarnom spektaklu u Zagrebu kao nacionalističkoj euforiji s koje je novac poslan “ratnim zločincima u Haag”.
Nizozemski mediji čak zahtijevaju da se “nacionalističkom Dinamu zabrani Europa”. Nema veze, jer “BBB i Torcida” krenut će uskoro i zajedno u Europu, i pjevat će “Neka pati koga smeta...”
