Da si ne lažemo, stvari stoje ovako: mama i tata uopće nisu bili zainteresirani za sudjelovanje u izboru za najbolje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Zlata vrijedan, a onda su "čuli svoje", poslali prijavnicu i naposljetku su upravo oni izabrani da ove godine predstavljaju Ličko-senjsku županiju. Josipu i Juricu Samaržija "naribala" su njihova djeca, Ira i Ivan, ona od jeseni prva godina studija ekonomije, a on od ljetos autoelektričar.
Nije išlo, a onda preokret
I dobro je da su Josipa i Jurica poslušali djecu jer njihova je priča uistinu zlata vrijedna, a započinje tradicijom poljoprivredne proizvodnje kojom se Juričina obitelj generacijama bavila, u pitoresknom selu Krasnu na Velebitu uzgajajući krave, i životom u gradu, u Rijeci, na koji se navikla Fiumanka Josipa. No dolazila je ona u Krasno kod rodbine, upoznala tu Juricu i, kako to već ide, dogodila se ljubav, 2002. godine okrunjena brakom. Kuća je bila u izgradnji, Josipa nije imala posao niti ga je u najvećem selu na Velebitu za žene tada bilo, a svaka je kuna trebala. Juričina, odnosno Jukina, jer tako zovu Samaržiju, obitelj imala je tada nešto ovaca pa se mladi par odlučio nadovezati na ovčarstvo.
– Stvarno smo počeli ni od čega, imali mali traktorčić i od te svoje sirotinje ulagali, da stvorimo nešto – govore Samaržije.
Započeli su s ovcama i u jednom je trenu stado brojilo dvije stotine ovih šupljorožaca. Za sebe su sadili vrt, onako po starinski, odnosno ekološki.
– Sadi više, mi bismo kupili – govorila je Josipi njezina mnogobrojna obitelj iz Rijeke.
S obzirom na to da su Samaržije od ovaca imali puno stajnjaka, počeli su se baviti i uzgojem ekološkog povrća, za prodaju, istodobno smanjujući stado ovaca. Počeli su s češnjakom, 2010. godine. No ubrzo se pokazalo da je samo s jednom kulturom teško opstati pa su dvije godine poslije odlučili proširiti paletu proizvoda i danas imaju barem šezdeset vrsta povrća – krumpira, paprike, rajčice, krastavaca, blitve, ricastog kelja, poriluka, celera, mrkve, peršina... Prvi su plastenik napravili 2015. godine, sada ih imaju tri, površine 500 četvornih metara. Obrađuju dva hektara zemlje. Voda je ovdje veliki problem, kubik stoji 31 kunu pa Samaržije za zalijevanje koriste kišnicu, a da bi je imali dovoljno, pomažu im i susjedi skupljajući je.
No vratimo se na početak ekološkog povrtlarstva obitelji Samaržija. Naime, trebalo je to što su uzgojili i prodati, a kad su imali prve količine, ekološka tržnica kod Kosog tornja u Rijeci taman se bila zatvorila. No ekološki su proizvođači bili dobili svoj kutak na riječkom Korzu i tu su Samaržije vidjeli priliku. Josipa i Jurica bi natrpali automobil povrćem, otišli na plac, i kući se vraćali s grčem u želucu.
Prodali bi ništa ili minimalno, u svakom slučaju nedovoljno da pokriju trošak odlaska u sto kilometara udaljeni grad pa su putem bacali povrće, odnosno davali ga prijatelju za prasce, samo da susjedi ne vide da se kući vraćaju s punim automobilom, kako su i otišli. Blitvu su pokušavali spasiti tako što su ju kuhali i zaleđivali. I da, bilo je to vrijeme kad su ozbiljno razmišljali da odustanu i kad je Josipa plakala. I onda se, kao u kakvom filmu, dogodio preokret. Kupci su prepoznali kvalitetu, počeli su ih tražiti. Prodaja je krenula i sve je počelo dobivati svoj smisao. Josipi se osmijeh vratio na lice. Kad su na tržnici ekološke proizvođače htjeli spojiti s konvencionalnima, Samaržije su odlučili da će se preseliti na Kastav, na ekološku tržnicu koja se ondje održava pod nazivom "Zeleni Kastav":
– Za nama je na Kastav došao i dobar dio naših kupaca. Nikada se nismo reklamirali, već nas reklamira naše povrće, i to se i tu dogodilo. Sad idemo na tržnicu bez prethodno popisanih narudžbi, svjesni da ćemo prodati sve što odnesemo i da će nam uvijek faliti robe – govore Josipa i Jurica.
Baš bi bilo dobro imati i ljamu
A u radu u plastenicima i na polju uveliko im pomaže njihovo dvoje marljive djece koji se čudom čude što mnogi njihovi vršnjaci ne vole raditi ništa pa ništa ni ne rade jer oni to ne mogu zamisliti. U polju su Samaržije skupa, s krumpira skupljaju zlatice, Ivan kosi, Ira skuplja pokošeno... I to je tek jedan segment onoga što oni učine, a rad im roditelji honoriraju. Skupili su tako sestra i brat novca da kupe zečeve i počnu s njihovim uzgojem, a kad su roditelji kupili salers goveda, Ira je od njih otkupila jednu, a Ivan dvije krave pa su tako roditeljima i financijski pomogli u ulaganju u obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Salers je visokokvalitetna mesna pasmina francuskog goveda, uzgaja se u sustavu krava – tele, veći je dio godine na pašnjaku, a Samaržije su im napravile štalu pa se u nju sklone kad i ako žele. Žensku telad ostavljaju, mušku prodaju za meso.
– Kad je moja mama čula da kupujemo krave, samo je rekla: "Meni ih ne kupuješ, meni ne trebaju." Rekao sam joj da te krave ne treba musti, a ona je uzvratila: "Aha, kakva je to krava koja se ne muze" – prepričava Jurica razgovor s majkom. Samaržije, naime, žive u istom kućanstvu s Juričinim roditeljima pa im i oni pomažu, koliko mogu.
– Tati je jedan prijatelj htio pokloniti ljamu, al' on je nije htio uzeti, a trebao je, baš bi bilo dobro da imamo i nju. Al' tata je rekao da neće na njega nitko pljuvati u njegovom dvorištu – "cinka" oca Ira pa se za velikim kuhinjskim stolom ove srdačne obitelji po tko zna koji put prolama glasan smijeh koji se nastavlja kad Ivan počinje opisivati samoga sebe.
– Ja sam najveća flegma u obitelji. Kad krenem do sela, ko god me putem zaustavi, ja sa svakim stanem i popričam – kaže.
Ivan planira na godinu dana poći u Rijeku, da stekne i praktično iskustvo u zvanju za koje se školovao. Želio bi se zatim vratiti kući i raditi na gospodarstvu. Njegovi roditelji planiraju povećati broj goveda, Ira dodaje da će i zečeva biti više. Ostvare im li se ti planovi, od poljoprivrede u svome će selu moći živjeti i Ira i Ivan Samaržija, što oboje i žele.
– Ako bi se Ivan vratio iz Rijeke, ja ko da bih se ponovo rodio – kaže Jurica Samaržija prije no što će zbog odlaska kod ovaca presvući majicu na kojoj na stražnjoj strani piše Eko Samaržija dok je na prednjoj natpis "Selo moje, u duši te nosim, divno Krasno tobom se ponosim". To su Samaržijama "službene majice", za prodaju na tržnici. Ira i Ivan roditelje su "postrojili" da nas u njima dočekaju.
Lijepo je vidjeti da nekome nešto ide. Kamo sreće da je više ovakvih priloga.