Iz Karlovca krećemo starom cestom u smjeru Splita pa nakon izlaska iz Krnjaka nastavljamo ulijevo prema Vojniću, do ploče s nazivom sela. Naše je odredište Hrvatsko Žarište, a odmah po ulazu u njega s desne strane vidimo u ograđenom prostoru četveronožne ljepotane, hrvatske hladnokrvnjake. Uz njihov je koral zidana staja. U navigaciju upisana adresa ne znači previše jer nas nikako ne uspijeva dovesti do odredišta – obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva koje ovdje ima 26-godišnji Antoni Milišić.
Zvati ne možemo jer je signal "u banani", na uličici sela ni žive duše. Nakon poduljeg vrzmanja i vozikanja gore-dolje netko se pojavljuje u dvorištu kuće i upućuje nas kamo moramo skrenuti uz brijeg kako bismo došli do odredišta. Stižemo do kuće Milišića, gdje se uveliko betonira i gradi. Antoni ovdje živi s roditeljima, majkom Zorom i ocem Željkom.
Ne bi to znao u Slavoniji
Milišiće je u ovo selo iz rodne Bosne i Hercegovine devedesetih dotjerao rat. Antoni je najmlađi u obitelji i jedini sin Zore i Željka, koji osim njega imaju još i tri kćeri. U Fojnici u Bosni i Hercegovini obitelj se također bavila poljoprivredom. Željko je orao konjima, Zora je bila na traktoru. Prognani sa svoga, najprije su osam godina živjeli bez vode i struje u Glamoču, sve dok nisu kupili imanje i doselili se u Hrvatsko Žarište, koje se do rata zvalo Partizanskim Žarištem, dok mu je do završetka Drugoga svjetskog rata ime bilo Svinjarica. Prema posljednjem popisu, selo ima samo 22 stanovnika, u jedanaest kućanstava. Administrativno pripada općini Krnjak. Milišići kažu da ih brežuljkasto područje u kojem je sad njihov dom podsjeća na rodni kraj pa im nije nikakav problem utjerati traktor u brdo i ovdje obrađivati zemlju.
– Ne bih ja u Slavoniji znao orati – kaže Antoni, aludirajući na ravnicu.
– Moj je brat u Slavoniji, no ni meni se nikako nije sviđala ravnina – domeće njegova mati.
Na svome gospodarstvu Antoni Milišić u sustavu krava-tele ima tridesetak goveda. Takav uzgoj podrazumijeva držanje stoke na otvorenom, gdje na svijet dolazi i telad. Krave se ne muzu, njihovo mlijeko piju telići, koji uz majke ostaju desetak mjeseci, nakon čega slijedi novi reproduktivni ciklus. Telce i mlade bikove Milišići prodaju za meso. Osim krava Antoni ima i pet konja pasmine hrvatski hladnokrvnjak i to su, ispostavilo se, one životinje koje smo prve vidjeli na ulazu u selo. Prvi dio radnoga dana obitelji počinje oko šest izjutra i traje do jedanaest sati, nakon čega slijedi stanka do odlaska u popodnevnu smjenu, koja se vrlo često zna protegnuti i u noć, ovisno o tome koji su radovi na zemlji na redu. Slobodnih dana za cijelu obitelj nema, zalomi se poneka večer, pa se dogovaraju tko će kada i što raditi, odnosno treba li netko zamjenu na uobičajenim poslovima.
– Obrađujem i 50 hektara zemlje, sijem kukuruz i ječam, za silažu – govori Antoni.
– Kukuruz je ove godine slab, sijena je upola manje nego lani – dodaje.
Ratarska je proizvodnja stočne hrane na ovome gospodarstvu namijenjena za ishranu goveda, no osim ovoga u službenim evidencijama navedenog poljoprivrednog zemljišta, Milišići obrađuju još tridesetak hektara poljoprivrednih površina koje nemaju evidentirane u sustavu Arkoda, što znači da za njih ne dobivaju poticaj, već ga "bere" netko drugi. U prijavnici ovogodišnjeg izbora za najbolje obiteljsko poljoprivredno-gospodarstvo – Zlata vrijedan navodi se da će Antoni Milišić Karlovačku županiju predstavljati na osnovi prijedloga jedinice lokalne samouprave i općinske administracije jer se radi o poljoprivredniku koji je "suradljiv, prepoznat i priznat u lokalnoj zajednici, mladić koji nastavlja tradiciju iznimno zahtjevne poljoprivredne proizvodnje, govedarske proizvodnje, s ciljem da tu proizvodnju učini takvom da se od nje može dostojno živjeti".
Ove su nam informacije bile itekako dobrodošle jer Antoni Milišić nije baš pretjerano govorljiv, veli da mu je lakše raditi. Sve traktorske poslove na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu obavlja sam. Tata mu pomaže u štali. Uz pomoć europskih fondova, iz kojih je nepovratno dobio 50 tisuća eura, za potporu mladim poljoprivrednicima, gospodarstvo je opremio potrebnom mehanizacijom – traktorom, balirkom, cisternom... U svome selu najmlađi je poljoprivrednik, tu i nema vršnjaka:
– Uhvatio sam se ovoga i sada to radim. I najbolje mi je kod svoje kuće. Nikakva Irska i Njemačka ne dolaze u obzir, ništa od njih. Niti sam o tome razmišljao, niti razmišljam. Svoj sam gazda – odlučan je Antoni Milišić.
Za razliku od njega, njegovi su roditelji osamdesetih godina prošloga stoljeća živjeli i radili u Njemačkoj. Zora kaže da joj se ondje nikako nije svidjelo, iako je novca imala više, jedva se čekala vratiti. Tvrdi da joj zbog te odluke danas nipošto nije žao.
Iz svog doma, koji uređuju, Milišići nas vode ka svojim životinjama. Zidanu štalu u kojoj su krave i telci koji nisu na ispaši u planini kupili su, kao i kuću nasuprot. Naime, iz ovog je sela otišao dio stanovništva srpske nacionalnosti koji je tu živio do rata pa se moglo naći povoljnih kuća za prodaju. Milišići se proširuju jer bi željeli proširiti i svoje gospodarstvo:
– Htjeli bismo imati još konja i bikova, a trebalo bi nam i mehanizacije, nekakav traktorčić, malčer... – o planovima za daljnji razvoj govori nam Željko Milišić.
Još više goveda i konja
Nasuprot staji i koralu obitelj ima jedno od polja s kukuruzom. Teren je strm pa kad oru, to izgleda kao da će se traktor okrenuti naglavačke. Međutim, to je baš onakvo polje na kakvom su Zora i Željko naučili raditi u Bosni i Hercegovini, prenijevši to znanje i vještinu na sina.
– Ovo je životni stil – kaže Antoni Milišić, mladi poljoprivrednik iz Hrvatskog Žarišta koji svoju budućnost vidi na svome gospodarstvu, s još više goveda i konja, te u poljoprivredi, od koje namjerava živjeti, jednoga dana vjerojatno i sa svojom obitelji.
U članku jedino nedostaje tko je ove vrijedne ljude protjerao iz Fojnice.