Bilo i opol su dobra pića. A samo je crno vino – vino – znalački će 67-godišnji Ante Radas iz Mratova, sela u općini Promina, dok po zvizdanu hodamo ka vinogradu koji je podigao nedaleko od svog doma ispred kojeg je u betonu napisana adresa Mratovo 6:
– Šest mi je broj kuće. A iman i šestero dice, dva sina i četiri ćeri. Prvi se rodija sin, njemu je 46, i zadnji je isto sin. Njemu su 24 – govori Ante Radas.
U svome u ratu spaljenome selu, u kojem su po povratku morali sve ispočetka, Radasovi u četiri vinograda imaju oko 6000 loza i godišnje proizvedu između šest i osam tisuća litara vina. Ili, kao što bi Ante rekao, vina i dvije vrste dobrog pića. Prodaju vino u rinfuzi, no to što nisu flaširana i s etiketom nipošto ne znači da nisu dobra. Dapače, imaju ovi prominski vinari dosta stalnih kupaca koji naručuju između 100 i 300 litara. Cijena vina Radasovih je 15 kuna za litru.
– Najbolje je vino prodano vino – smijulji se Anti brk ispod slamnatog šešira bez kojeg ne ide na sunce.
Vinogradi kao iz priručnika
Sa suprugom Anom, koja se u Mratovo doselila iz nedalekih Miljevaca, Ante je sretan više od pola života i ponosan što su im potomci podarili devetero unučadi:
– Pobigla je žena za mene kad joj je bilo 16, a meni 21. Šta ćeš, nisam baš bija prilika. Iz obitelji sam s puno dice, bija sirotinja. I još invalid, bez jedne ruke. Živili smo u Zagrebu, studirali, imali prvo dite, oboje završili višu upravnu i vratili se doma. Ona je posli radila ko državni službenik, ja ko namještenik u mirovinskom. Ja sam ustvari hibridni seljak jer moja gospođa i ja imamo oko 90 godina radnog staža. Uostalom, bit ovdi bez vinograda je ka i bit na otoku bez kaića i udice. Iako smo žena i ja stalno radili, dopunski smo se bavili i ovim poslom, zato što je to moja ljubav, ali i korist bez koje ne bih mogao jer imamo šestero dice. Vinograd i vino su nam omogućili da kvalitetnije živimo, da ne dršćemo kad otvaramo novčanik. Prije rata imali smo vinograde, mehanizaciju, mliječne krave, svinje, prasad, svoju vodu... Ma sve osim svoje struje. U ratu smo bili popaljeni i popljačkani pa da nisam najprvo obnovija vinograd, teško bi obnovija i ostalo i teško bi podnija tu odgovornost prema odgoju nji šest. Iza rata san dolazija tu, sadija vinograd, presvlačija se u autu jer nisam ima di. Od 15 kuća u našem zaselku 13 je bilo zapaljeno. Bižali smo preko kanjona Čikole u Tomi Vinkoviću, u prikolicu san natrpa jedanaestero dice i starčadi. Posli je taj traktorčić uzela naša vojska za svoje potribe. Vratili su ga i sad je opet tu. Jedino su on i moja žena nepoderivi – kaže Radas došavši do vinograda iz kojeg se čuje glazba jer Ante u vinogradu sve vrijeme ima uključen radio ne bi li lake note otjerale čestog neželjenog gosta – jazavca.
I nije on jedini koji voli zabiti zube među redove lasine, plavine, debita, maraštine, dubrovačke malvasije, merlota, vranca, syraha... Navrate ovamo i španjolski vrapci, divlje svinje, a u posljednje vrijeme i srne. Unatoč njima, četiri vinograda Radasovih uređena su kao iz kakvog priručnika.
– Pokaži mi vinograd da vidim kakav si čovik – govori nam Ante ovdašnju uzrečicu.
Radasovi svoje vinograde navodnjavanju, no kako je voda ovdje duboko ispod površine i kopanje je nemoguća misija, za navodnjavanje koriste vodu iz gradskog vodovoda, što financijski i nije najsretnije rješenje, ali drugog nema. U najmlađem vinogradu, kojem je osam godina i koji je Ante nazvao Maza, nalazi se i meteorološka postaja. Ona ove vinare obavještava o temperaturu zraka i tla, vlažnosti i padalinama. Uz uzgoj vinograda i proizvodnju vina Ante i Ana na svome imanju imaju i manju proizvodnju sijena:
– Sijeno trampimo sa stočarima, za stajnjak. Takva se gnojidba odražava na kvalitetu vina – objašnjava Radas.
Uzgaja ova obitelj i piliće te svinje, za čiju su prehranu posijali ječam i pšenicu, imaju i masline, ali to je sve za osobne potrebe. Ante kaže da mu je hobi preko zime, kad nema posla u vinogradu, sušiti meso pa osuši stotinjak panceta i pršuta.
Djecu dovesti pred gotov čin
– Dosta se toga potroši u mojoj brojnoj obitelji jer uvijek je nekakva prigoda, nekakvo feštanje, a i podijelim s dobrim ljudima i prijateljima. Sad kad su mi djeca poodrasla više mi nije prioritet da se tu nešto previše zarađuje, već da se laganije živi. I ovo što volim, ne žalim, to opušta – govori Ante.
Za razvoj svoga malog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Radasovi su dobili 15 tisuća eura iz europskih fondova. Ante kaže da se namjeravaju javljati i na neke druge mjere, a za oko mu je zapela ona od 50 tisuća eura, za postavljanje solara na neplodna zemljišta. Tako bi imao i svoju struju:
– Osoviš se na svoje dvi noge i ideš dalje. Moj je moto: “Nikad stat, nikad potrčat.” Žena i ja ljeti ustajemo oko pet, poradimo što triba i već u 9-10 ponovno zaspimo. Tako od jednog dana napravimo dva. I sve se stigne. Ne želim odustati od vinograda iako već imam i godina i invalid sam. I moja se gospođa u životu naradila da to sve i dalje funkcionira. Ali, eto, to i dalje radimo i volimo. Nastojat ću to još više unaprijediti tako da metnem djecu pred gotov čin, da moraju i oni o tom vodit brigu – kaže Ante Radas iz Mratova, sela koje je u životu napustio dva puta, zbog školovanja i zbog rata, i iz kojeg više nikamo ne namjerava ići.
– Petero dice je u Zagrebu, jedna ćer u Brelima. Nismo mi baš od puta, više volimo da se dođe k nama – dodaje Ana Radas ulazeći u svoj “laboratorij” – prostoriju u kući koja je samo njezina, gdje kuha, glača, pogleda televiziju. I postavi veliki stol, za svoju brojnu obitelj.
