Kad već ne mogu mijenjati ženu, onda mijenjam kulture, da bude raznovrsno i od svega pomalo – kroz smijeh kaže 53-godišnji Boškan Ucović iz Zastolja, konavoskog sela s 33 kuće, tri puta, dva groblja, pet zaselaka i isto toliko kapelica.
Smješteno u središtu Konavala i skriveno od glavne ceste, ovo su selo otkrili turisti koji žele odmor na osami, u kućama s bazenom, što se ovdje i nudi. No Ucović se nije okrenuo turizmu, već poljoprivredi pa je na četiri hektara na tridesetak parcela rascjepkane zemlje podigao vinograd, maslinik, povrtnjak i voćnjak. Od grožđa uzgaja plavac mali, merlot i vranac, njegove su masline sorti oblica, žutica i levantinka, dok od voća i povrća “ima sve”. I smokve i jabuke i naranče, klementine, limune, šipak, dunje, rajčice, papriku, dinje, lubenice, patlidžane...
Boškanovo je crno vino savršene boje i okusa, a pravi ga od plavca malog i vranca. Ono je nagrađivano, baš kao i rosé. Ipak, Ucović godišnju proizvodnju drži na nekih tisuću litara pa dio grožđa proda, za sedam kuna po kilogramu. Ove godine očekuje dobru berbu, ne dogodi li se kakva ekstremna vremenska nepogoda.
Konavoska je zemlja plodna, ovdje je puno sunca pa, ako se zalijeva, urod je i više nego dobar, plodovi izgledaju veličanstveno, a takav im je i okus. Stolno je grožđe – poput kardinala – velikih bobica, plodovi rajčica u svojoj nesavršenosti oblika vraćaju u vrijeme kada smo jeli voće i povrće s okusom...
Zaduženi za održavanje crkvice
– Zemlja je dobra, samo joj daj vode. Ja imam navodnjavanje za koje koristim industrijsku vodu što iz Duboke Ljute ide za Crnu Goru pa kubik te vode plaćam dvije i pol kune. I to je dobro. Da moram koristiti vodu iz vodovoda, bilo bi teško jer je kubik 13 kuna – govori Boško dok iz njegova dvorišta u kojem je visoka palma zagrlila još višu jelu prolazimo između mladih maslina i penjemo se do crkvice svetog Nikole, obnovljene 1888. godine, a sagrađene tko zna kad.
Ucovići imaju ključeve crkvice i ove su godine oni zaduženi za njezino održavanje. Pokazuju nam odatle Boškan i njegova Mara nedaleki brdski greben Bjelotinu rastegnut na tromeđi Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore ispod kojeg su se ugnijezdila konavoska sela.
Bez obzira na plodno tlo, puno je zemlje u ovome kraju zapušteno i zaraslo u korov pa ono malo poljoprivrednika mora kositi i susjednu zemlju, ako ne želi da mu njegovu preotme drač.
– Što reći ako sam ja sa svoje 53 godine najmlađi poljoprivrednik u selu. Kad mi rodi grožđe, onda su svi vrapci kod mene – kaže.
Svijet se iz ovoga prelijepog kraja sa šumama visoko izdignutih čempresa raselio, mnogi se nakon rata nisu ni vratili, starčad je pomrla. Boškan – koji je ovo ime dobio da ga kroz život ne bi pratio nadimak Mali jer je u vrijeme kad je dolazio na svijet u obitelji rođen Boško, kako se i on trebao zvati – na odlazak sa svoga i ne pomišlja. Jednom je to morao, u Domovinskom ratu u kojem je bio branitelj. Hoće li se na ostanak odlučiti i barem jedno od Ucovićevo troje djece, ne može tvrditi, ali zna da ih ni na što neće nagovarati. Miho, Paula i Niko sami će odabrati. Roditelji su im pružili najbolje što su mogli, na studije su išli u Dubrovnik, Split i Zagreb, a prihodi s obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koje su Boškan i supruga Mara stjecali u tome su itekako pomogli.
Djeca sada, kad god su u prilici, pomažu roditeljima na gospodarstvu, uskoči i gazdin brat Nikša. Boškan i Mara uzgajaju i izvorno zaštićenu pasminu ovaca dubrovačku rudu, a osim njih dvadeset imaju i šest koza. Ucovićeva majka Pave, žena u devetom desetljeću života, što rade mladi sada može samo nadgledati i uživati u plodovima njihova rada.
Ide u obnovu suhozida
– Ovce držim da mi čiste zapuštene maslinike, da ne moram skidat travu, već da mi one održavaju. U odnosu na ostale ovce, dubrovačka ruda daje manji prinos, druge ovce daju po dvoje-troje jagnjadi, a one jedno kote, ali su zahvalnije za hraniti. Njihovo je janje osam kilograma, a ne dvadeset – tumači Ucović vodeći nas do maslinika gdje su se u debelom hladu bile izvalile ovce za čiju prehranu sprema sijeno.
Stajnjak Ucović koristi za gnojidbu. Ekološki certifikat još nema, no uskoro bi ga trebao dobiti. I bez tog papira, plodovi njegova rada uzgojeni su na ekološki način.
Govori nam Boškan i kako je u poljoprivredi od malih nogu i kako je rad na zemlji oduvijek volio. Po struci je Boškan tehničar cestovnog prometa, lani je u jeku pandemije dobio otkaz nakon 17 godina rada u cestama. Kako to obično biva, svako zlo donese i nešto dobro pa sada Ucović namjerava proširiti gospodarstvo i za početak posaditi još vinograda. Nekoć je on svoje proizvode prodavao po plažama, sada je prodaja na kućnom pragu, a na poziv u okolici dostavlja robu. I zadovoljan je onime što ima. U razvoju gospodarstva pomoglo mu je i 15 tisuća eura koje je dobio iz Programa ruralnog razvoja kao potporu za razvoj malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Na toj je mjeri iz Konavala prošao jedino Ucović.
– Iskoristio sam novac za izgradnju alatnice za skladištenje strojeva, čišćenje maslinika... – nabraja Boškan dodajući kako sada od mehanizacije ima sve što mu je potrebno za rad poput tri traktora, atomizera, prskalice...
Javio se i na natječaj za dobivanje sredstava iz fondova EU za obnovu suhozida i sad, radeći na svome gospodarstvu, čeka rezultate. A svoju Maru podrijetlom iz Kupara u Župi dubrovačkoj mijenjao bi jedino u šali. Ona je s njim u dobru i zlu još od 1988. godine, kada su započeli vezu koju su sedam godine kasnije okrunili brakom. Bilo je to još prije 26 godina.
