Sanjao sam goveđe roladice punjene kesten-pireom u marinadi od... režite mi glavu ako sam se u stanju prisjeti od čega točno, ali nešto mi uporno sugerira da je u sve bio upleten češnjak i svježe prokulice. Uostalom, bio je to općenito retardiran san, jedan od onih što čovjeka nagnaju na devastaciju krucijalnih mentalnih resursa, a ne vode nikuda pa ni ondje gdje nitko ne želi biti odveden – u Sisak, odakle Vam se skrušeno javljam. U predsoblju je zujzujkao usisavač, majčine su se pelargonije nagnule k jugu, sunce je treperilo nekom neobjašnjivom, nadrealnom svjetlošću, golubovi su se postrojili na prozorsku dasku... ustobočila se jesen i ništa mi nije bilo jasno. Prenuo me mobitel. Bio je to Bane kao takav, jer ja u imeniku nikada nikoga ne evidentiram pod punim imenom i prezimenom. – Ajmo bacit dva na dva na jedan obruč, fali nam peti – mora da sam nešto pogrešno čuo, kapci su mi još dopola zastirali uši. – Kaajjj???!!! – začegrtao sam u purgerskom stilu pokupljenom s faksa. – Nosi se dovraga; ili se dovuci ili te više nikada nećemo zvati da se družiš s nama! Eto, što je čovjek u stanju doživjeti od najboljega prijatelja. Katastrofa. Ja i košarka? Da samo katastrofa, prije ćete dočekati da se Ameri preobrate na dijetalnu prehranu negoli ću ja pridonijeti poen. Kako god, tog sam prijepodneva odlučio ne glumiti glumu i zadržati prijateljstvo. Ustao sam se na lijevu nogu, obukao Messijev dres i donji dio trenirke, obuo tenisice na kojima se vezice anuliraju jezikom na čičak, koraknuo prema vratima pa na tepihu ugledao metalnog slavuja. Viknuo sam juhuhuuu!!! ponadavši se da je otac nakon osamnaest mjeseci stanke dočekao plaću, da bih se već sljedeće sekunde sjurio niz stepenište i poljubio asfalt pred zgradom jer je susjeda s kata odozgo na pragu ostavila kolica s tromjesečnim blizankama Lucijom i Larom. Banana. Ispravio sam kolica, dekicom im prikrio ogrebotine po ručicama i tijelu, pomilovao ih svaku po glavi, potom se oprostio od slavuja. Trenutno su prestale plakati rasprostrvši osmijehe na usnice i obraze. Osvrnuo sam se oko sebe, zahvalio Fortuni i Bogu što u blizini nije bilo žive duše, okrenuo im leđa i uhvatio maglu u pravcu košarkaškog igrališta. Navečer sam doznao da su od majke pobrale dodatnu porciju batina jer su počele potkradati nedužne prolaznike i međusobno si nanositi ozljede u prepirkama o razdiobi plijena. Dragi roditelji, ako Vam to nije dovoljna preporuka da dojenčad ne ostavljate samu... Udario sam prečicom kroz park. Propisno sam se zadihao ne bih li se čim prije pridružio Banetu i ekipi, a onda sam se neočekivano mimoišao s dva zbunjena psa. Bilo mi je kristalno jasno da je veći među njima pripadao obitelji sisačkih lutaličara, dok mi za manjega apsolutno ništa nije bilo jasno jer nikada prije u životu nisam vidio sličnog psa, pa ni na slici. Pa ipak, nešto mi je uporno sugeriralo da se radilo o jorkširskom terijeru, ne pitajte zašto ni kako. Nije mi bilo teško primijetiti da su značajno usporili, pogledali unatrag, okrenuli se na stražnjim nogama, desni ulijevo, lijevi udesno, zatim uz lavež u šprintu jurnuli za mojim tenisicama na kojima se vezice anuliraju jezicima na čičak. Opsovao sam. Preskakao sam odlomljene grane i tako stigao do pruge pred kojom se ispriječila kilometar dugačka rampa. Prisjetio sam se Badovinca i Saleta, kriknuo: “Ou, shit!”, prekrižio se, prozborio: “Amen” i nemoćno sjeo na blatnjavu travu. Prošlo je pet sekundi, psi nisu učinili ništa. Prošlo je deset novih sekundi, psi nisu učinili ništa. A onda sam ja učinio nešto na što su oni džentlmenski sjeli i slegnuli ramenima kao da su željeli reći: pričekajmo da vlak otfućka svoje – pogledao sam ih ravno u oči davši im do znanja da mi je posve svejedno hoće li me prožvakati odmah ili sada. Na njihovu veliku žalost, strojovođa je toga dana popio taman toliko previše da prugu zaobiđe tri metra iza mojih leđa. Sutradan sam iz respekta odnio stručak krizantema na to kobno mjesto. Došao sam do Baneta i škvadre. Namjerno ću izostaviti njihova imena jer su me profesori u srednjoj školi poučili da se u kratkoj priči ne smije naći više od dva-tri naslovna lika. Da zdrav ne povjeruje, doista im je falio peti. Nešto smo malo igrali, nešto se zafrkavali, da bih ja zastao ugledavši onog istog jorkširskog skota u terencu parkiranom s desne strane igrališta gledano od parka, odnosno s lijeve strane gledano od centra grada. Buljio je kroz stražnju šajbu, kesio zube i plazio mi jezik. Oni su se ponašali kao da se ne događa ništa bitno. Na moje tumačenje detalja, odmahnuli su rukama, dvojica desnom, dvojica lijevom, sve nešto u stilu: “Jebo nam pas mater ako je ovom liku zrnce soli preostalo u glavi!” Nešto mi sugerira da nisu vidjeli ni skota ni terenac. I sâm sam slegnuo ramenima. Shvatio sam da nema smisla plivati protiv bujice i prkositi čitavom svijetu, ma koliko isti bio zaostao i ćorav. Nastavili smo s igrom. Ispadao sam totalno smiješan i nezgrapan. Najprije sam se u istoj akciji dvaput sudario s prvim suigračem, kojemu ne smijem spomenuti ime, potom me drugi suigrač, kojemu također ne smijem spomenuti ime, sapleo po nogama da sam se razbio o beton poput Vladinih mjera financijskog oporavka i štednje. Naravno, on je tvrdio da sam ja sapleo njega, ali računam da ćete biti dovoljno privrženi i obazrivi pa vjerovati meni na riječ, toliko sam valjda zaslužio. I taman kada sam uputio jednu loptu neoborivo prema košu, nad Siskom su se nadvili tmurni oblaci. Zapuhao je olujni vjetar i loptu blokirao gorostasnom česticom kancerogena benzena. Brat-bratu, u usporedbi sa standardnim kalupima za izradu muških cipela, predmnijevam da bi se radilo o broju četrdeset sedam do osam. Bane mi je ponovno nešto neukusno opsovao optuživši me da izmišljam i lažem jer čestice benzena nisu vidljive golim okom. Ali ja sam punim bubnjićima čitao krupno ispisan natpis s njenog čela – ČESTICA BENZENA. Uto su mi se u vidokrugu rasplesale neizbrojive molekule sumporova vodika i bacile me u totalni očaj. Zaplakao sam. Nisam si htio priznati, ali nešto mi je uporno sugeriralo da sve to skupa ima nekakve veze s posljednjim karcinomom koji su mi kirurzi odstranili s mozga. Utekli smo vremenskim neprilikama. Odjurili smo do najbližeg kafića, gdje smo svi odreda naručili limun pivo. Iz posve neobjašnjivog razloga, konobarica je pred mene servirala dupli pelin s ledom. Polagano smo ispijali i pričali o koječemu. Nakon nekoliko minuta, uhvatio sam pogled djevojke sa susjednog stola. Smješkala se i netremice gledala u mene. Nakon nekog vremena, jer očito joj je postalo neugodno, skrenula je pogled. To me nije spriječilo da se tim žešće zagledam u njezinom smjeru. Pa opet ona malo u mene (tada sam ja skrenuo pogled), pa ja u nju, pa njezine frendice i u nju i u mene. Razmišljao sam da ustanem i priđem do njihova stola, ali dogodilo se nešto. One su ustale i otišle nekamo, ne znam kamo. Ubrzo nakon toga dogodilo se još nešto pa smo od našega stola ustali i nas petorica dva na dva na jedan obruč te smo također izašli i otišli nekamo, nebitno kamo.

Premium sadržaj

Video sadržaj

7

NASLIJEDIO JAKIROVIĆA

Tko je novi trener Dinama? Bivši igrač otkrio nam informacije koje će oduševiti navijače plavih

16

UHIĆEN BIVŠI ŠEF HC-A

Imovinska kartica Josipa Škorića: On i supruga imaju šest nekretnina u Osijeku i pozamašnu ušteđevinu

5

MODERNO ORUŽJE

FOTO Nova prijetnja svijetu? Iran predstavio dron samoubojicu na paradi u Teheranu

Test ljubavi

Mnogi parovi strahuju od fenomena 'seven-year itch': Evo o čemu je riječ i predstavlja li prijetnju

Meal prep

Poslastica uz koju nećete preskočiti doručak: priprema se večer prije, a potrebno vam je svega nekoliko sastojaka

Najpoželjniji poslodavac u Hrvatskoj zapošljava na pola radnog vremena, objavili su i iznos plaće