Nadigla se halja na površju vode staroga bunara. Isplivala kano padobran, prepokrila tijelo. Usredištila u vodeni se krug s bljeskovima plavičastog neba. Poput cvijeta što doplovi strujom morskom iz daleka. Obična svakodnevna haljina, za nenadni odlazak što zovemo ga smrću. Pripremala se ona za nj godinama. Prijetila je i učestalo govorila sinu kako će je njegovo nasilničko ponašanje otjerati na drugi svijet. No sirovi Ante nije mario za upozorenja svoje zanovijetajuće i boležljive matere. Tovario je na nju svoje rēde i hrebe kao da je magarica; nije ju obadavao nit slušao njena upozorenja dok je, raspojasan, skitao i pio po Ogorju, spavao s droljama i puštao je čekati nevjestu koja nikako i nikada nije stizala u skromni dom.Jedne kolovoške večeri nagnula se nad bunar u predvorju i u odsjaju smiraja ugledala lice svojega pokojnoga muža. Pljunuti sin Ante.
Četvrtaste vilice, upali neobrijani obrazi, raščupane obrve, zasjenjene oči bećara koji lako obara ženskinje s nogu. Dozvati ga htjede ter šapćući uputi mu prijekor, ovlašni, kao da se boji prejaka odgovora. Tek tako, da zapodjene razgovor. Voda je drhtala od njena tiha zova poput netom zarasle mlade kožice koja pući će s malo jačim krētom: Ante, Antiša, gdje si svih ovih godina, zašto me puštaš samu sa sinom osionim, koji posve ti je nalik, uvrglim u te. Tvojoj karbon kopiji; gdje nestade, moj Antiša, ostavivši me s njime da kinji me i muči, gore i od tebe, povazdan.Ćurlik purana iz susjednog zabrana trgne je; podigne grudi sa krune zdenca, ogleda se i opet vrati razgovoru. Antiću, mili moj, što se ne vratiš i zaustaviš nasilje tvog djeteta nad svojom materom. Da prestane me mučiti nebrigom, teškom rukom i oranjem po ženskinjima.
Bojim se, prsnut ću u sebi; prenapregla se svaka moja žilica, zgropali konopi i zgrčili prsti. Sve više me dûši, svako jutro početak je noći, a svaka noć urez je kadene na grlu gustierne u koju grleno ti puštam svoju prevarenu ljubav. Kako sam samo mogla biti tako lakovjerna i nadati se dobru od đavoljeg poroda, niklog iz stinje i cmija posne zemlje?Crni Ante, vraže prokleti, kad me ti već sasvim ne uništi, prepusti me zlu svojega nakota. Jesam li mu i ja išta dodala u spoju našem srhnom; ako jesam neka me Gospod prebije palicom željeznom, razmrska mi lubanju i moždane prospe po vodi u kojoj se ogledavam. Ova prokleta voda moje hudo je zrcalo – što vidim vražji je skot, ‘ju’ski soj otperja’ utaman. Štoli bunaru povjeravam svoju nevolju, komu to dajem mjericu glasa koja se prelijeva i kida po rubovima. Gospode nebeski, jer tebe vidim u zdencu sjenovnu, okrećem ti se i hrlim tvome zagrljaju, išćem tvoju ljubav i miloštu, tvoju nježnost i toplinu... Bože koji si gospodar moje muke i mojega dubokog očaja, tako dubokoga da jedino ga dno bunara najdubljega može zaliječiti, zaustaviti dok noge na njemu osovljujem i hodam kao poluriba, kao polužena njegovim dnom.
Žaba sam i jegulja unutar kišnice, golubinje vode koja mije mi obraze, a ispunja dušpire, jedan po jedan, sporo i postojano, da ćutim svaki tren odlaska kano vitlo vječnosti... zagrli me Antiša, barem sada, barem u ovaj zadnji tren da pridružim se živini s napoja, tvoja magarica, tvoja mazga neplodna; okrenuta svojoj utrobi koja rodi takvog zlotvora da joj se stidjeti pred Bogom i to više pred svijetom.
Ča će reć svit, ča će reć svit; majko moja ča si me rodila, donila ‘vaku ‘vod. Je boje partit i sramotu svoju odnit na trzu koja ne zna za moju muku, za tugu moju i svehnute sise; ča ćedu mi reć angjeli ča san ih dozvala; kako ću nin reć da san pala s kruške i da se padon rascirilo moje tilo, moje prokleto tilo ča je dalo drugo tilo da me kinji i proklinje. Boj meni, majko moja!Halja se moja nadigla, zrak je pritvori u padobran, nebo u bunaru moja je tuđina, a voda moj zrak i moja imovina. Sakrila san se u se, pokrila štracon i sramoton ka s velon za misu. Pust’ me, Ante, pust’ me stat da hodin kroz pute svoje kanda vila rična, da se jujan i mičen amo – tamo, sprida – straga, gori – doli, ka s trkmaron zakačeni sić.
Ne sviđa mi se. Iako se neki teoretičari zalažu za brisanje između proze i poezije (rečeno je rečeno), meni više odgovara čisti pripovjedni stil, a ne rečenice koje se trebaju sedam puta prepraviti da bi stilski odgovarale ostatku teksta. Tako nastaje usiljena tvorevina koja više baca na prenemaganje nego pričanje. Ljudi često zaboravljaju da, tvorbeno, priča najprije mora biti ispričana, pa tek onda stavljena na papir. Ovo više liči na poetični vapaj nego na strukturiran i ispripovijedan događaj. Da ni ne spominjem i pomalo arhaičan, ali to mi je još i slatko. :)