Hannah je zaljubljena u knjige.U sve knjige.Dvije-tri svakodnevno tegli u kavanu
na dva-tri sata.Za ciglih jedanaest kuna kupuje ondje svoju osamu.Kava, kolačić na tanjuriću, eh!Već je istrenirala pogled što ga Jura zove ice tea borovnica: jedan za konobara,drugi za goste za susjednim stolom.
Ima alergiju na neobvezatne razgovore.
Kako bira literaturu?Ima feeling.
A zašto knjige zadržava...? Što joj sve nekidan u knjižnici nije poispadalo iz torbe dok je tražila iskaznicu: od maskare i ruža preko raznobojnih sjenila do zubnog konca...jaooo,kad je knjižničarka sa očima o` jastreba (kao da Hannah ne zna za Ivaniševića!) odmodulirala u nesrodni tonalitet gotovo dreknuvši:„Kapi za oči !“ -Molim? Ah,nije vratila ni Arsena! A to sa Alice Munro...Knjige na rezervaciji nije dobro posuđivati zajedno s drugim knjigama! Ali,kako može znati što će joj se čitati u kavani!?
Često visi na Trećem programu pa i tako bira.Divno je uspavljuju već i sama imena filozofa a zna i kako se pišu (vježbala je na Shakespeareu, nikad natašte) Eh,da je kušačica vina,svaki bi gutljaj testirala izgovarajući: Kierkegaard i bila bi nepogrešiva u procjeni izvrsnosti.Ali u njezinoj pužnici trajno je nastanjen Wittgenstein.Njegovo je ime tajni šapat u dječjoj igri skrivača. Dobro je biti u društvu pametnih,ipak te to klasično obrazovanje umiruje,kako je ono netko rekao,a pred spavanje i pogotovo,dodat će, posve budna,cupkajući nogom ispod stola. Do koje je mjere važno tko je što rekao?Nije li važnije da je uopće rekao!?Voljela bi Hannah postati boljom osobom i možda...doživjeti katarzu (blaženi Klaić)...
Katarza...Voli ona trosložne riječi pa još ako su stare; osjeća glazbu,štoviše, ritam ju opsjeda!Važan joj je u svakoj umjetnosti: slikarstvu,vođenju ljubavi, arhitekturi,no onaj što ga imaju riječi, govor, eh, taj ritam u njezinoj glavi, obavijenoj kavanskim parama i duhanskim dimom,ima povlašten život!Mora ga hraniti i pojiti,držati ga za ruku pa puštati u slobodan prostor,na znak – u zrak, u dim,u Ništa,dok On,Ritam,rubom kavanskog stola, namamljen kolačićem s tanjurića za kavu,smjenjuje svoje teze i arze u pulsu desnice što podcrtava glazbu misli na nemalu žalost budućih posuđivača knjiga.
Nema bezvrijednih, neupotrebljivih knjiga,smatra ona, ali kad se jedne na druge počnu odnositi možeš se uplašiti!Ne znaju svi ni svoju vlastitu nasloviti!Treći je put uzela čitati Lučićev Kontrapunkt kad je čula da je Haxley napisao svoj...uzalud.
Katarza: te,ta-te,uračunava uzmah...Kontrapunkt,kontrapost,triole...Poslat će Ani sms. Neka dođe čim prije. Nije od triole nego od kontraposta!Opet joj se vrti.
Ne pomažu knjige za samopomoć: ni „Zašto ljubav boli?“ni„Ne patim više zbog ljubavi“ što su ih napisale...ma,važno je da su ih napisale!Valjda.
Dok čeka Anu prisjeća se: Kad je ono bila kupila Jansona,silno je bila ponosna što će otada znati što je kontrapost.Ta riječ dat će poseban smisao njezinu životu,svakom trenutku bivanja, nebivanja, prebivanja u... u čemu ono sve?
Ana je u Hannah gledala tupo.Nije se ni raskomotila.Sjela onako u kaputu, s kapom do polovice očiju i šalom do ispod nosa.Kako će joj reći?
A: Koliko je prošlo?Zadnji put raspravljale smo o Starom i Novom zavjetu.
H: Sjećam se. Danas o drugom. Ti? Nisi nešto...
A: Prevario me.
H: Marko!?Kako!?Oprosti, nije bilo namjerno, mislim, ovo s rimom. Onda, tko koga danas tješi ?
A: Na redu si.
H: Sam ti je rekao??
A: Dvije godine nakon. Otprilike...
H: A, kao, vi ste zajedno?
A: Jesmo.I jesmo!Mislim...samo on je znao da i nismo.
H: Fora!
A: Ne pitaj za detalje, ostajem kratko. Ne znam kako sam.
H: Hajde,ovako: ide terapija... Neću glumiti Bucaya i neću ti ispričati priču ali ću ti govoriti... o kontrapostu.
A: Molim te,poštedi me! Sva se tresem! Kamilicu, apaurin, cigaretu!Hajde, daj govori...o bilo čemu,samo brzo, brzo!
H: Znaš ono u Antici: kip muškarca,žene,način na koji stoji,naginje glavu...tu si doma!
A: Da zauzmem pozu i prizovem nemoguće? Kakvog budućeg Pigmaliona!?
H: Eh, što je bilo prije –što poslije?Netko je volio djevojku koja je voljela Marka koji je volio tebe.Svi kiparimo i već smo iskipareni!Ljubav je seljiva, prenosi se kao takva,pričala sam ti...ono kad smo se Janko i ja našli u Oktogonu,pred kino...ja sam tek poslije odmotavala film: on je dolazio u posve novom ritmu kretnji, u tisuću i jednoj varijanti novih kontraposta!
A: I?
H: Bilo je očito da me je prevario!Saznala sam znatno kasnije,ali tada sam znala.Hoću reći nije isto saznati i znati, kužiš?Samo mi nemoj reći da otkrivam toplu vodu!
A: U trinaest nula nula čeka me majstor za bojler.Gledaj: znamo ponešto o govoru tijela...
H: Ma daj... škiljenje jednako sumnjičavost,češkanje po obrvi nelagoda i slične stvari? Budimo sami da se ne bismo morali češkati!? Tsss! Govorim ti o nečem drugom! O svjesnom prizivanju! O onoj razdraganoj odsutnosti u kojoj dotični Janko, Marko... pred sobom (i tobom!) vidi Nju!
A: I mijenja kontrapost??
H: Nužno! Ha, golim očima Ju možeš vidjeti!Uvijek ima neka Kate, Ane!Ako je Kate,moguće se na izlazu iz Oktogona,na Cvjetnom,sagnuo nad kitom cvijeća i ne može zamisliti da će ikad uvenuti, visiti...E,vidiš,to ti je kontrapost za Kate Winslet,a ako je u pitanju Ane,ta broji dane!To su ti oni krhki tipovi...sad, nije baš da bi tu pristajala kakva Ane Hattaway ali čuj: jedna uvijek pristaje!Za takvu će se pogrbiti do polovice tijela i onda izvinuti šiju kao puran: to za kavanskim stolom proučava liriku fizionomije i ne zna kojom bi rukom odmicao sjajni vodopad sa čela, ne bi li proniknuo u zagonetku duše...Mare iz Muća zahtijeva pogled u Nebesa ali ti znaš da je to zapravo pogled u strop pa kako je Njegov angažman minimalan ti zamisli da je Mare... epizoda! JMBG! Ali nećemo psovati. Kako bilo, prepoznaš kontrapost i na vrijeme pustiš crtu. Ljepše je! Oproštajni kontapost...
A: Spašavanje ega?
H: Ako i to! Usto, dobiješ na vremenu a ostaviš ga u nedoumici!
A: Preglasna si.Mogli bi te čuti sa susjednog stola. Za samo četiri –pet mjeseci ta će ideja biti iscrpljena.Stvari ljubavi postale su stvari dosjetke??A kojih je ono pet mjeseci? Za Sve Svete, Valentinovo,prvi dan proljeća?Jesu li u jedinstvu duha i tijela slavili Ivanjske krjesove!?Da se smrzneš!
H: Ljubav je ovdje i sada ili je nema!Ne misliš valjda da varaju samo Oni!? Ali,za drugu perspektivu imam ja Juru...Rasvijetlio bi taj dokraja i Platonovu špilju! Ha! Jeza paralelizma (sorry za aliteraciju!): vas dvoje na kavi a on isti da istiji ne može biti...
A: Ljubav ovdje i sada? Svaka završi...
H: Mnoga i otpočne!Napustit ćeš ga?I to s kavama?
A: Kad zaboravim kako stoji...hej- kako stoji! pred kulom Lotrščak, usred podneva...
H: A, još nije puklo?
A: Molim?
H: Mislim na top, oprosti, nastavi...
A: ...usred podneva, s buketom cvijeća kao od plamena, a Markova glava putuje nekako za tim buketom u istoj onoj sporosti kojom se pomiče sunce, a ne znaš kako... Ne poznaješ taj osmijeh.Bio je samo za mene.Kad zaboravim na koji način se o zid kule bio oslonio harmonikaš dok je srčano pjevao.Nigdje ni jednog šetača,tek njih dvojica i ja koja pristižem. A onaj pjeva li –pjeva: „Blijedi mjesec zagrlio zvijezdu Danicu..."
H: Šestosminska mjera...
A: Kad zaboravim...
H: ...a dirigentska kretnja iscrtava u zraku trokut...
A: ...A sad idem. Vilma mi još petnaest minuta čuva špek i sir!Neka jedu Gretica i Oskar, u miru ću zalijevati cvijeće na balkonu... H! Annah!, često se pitam: što ćeš s tim viškom slova u vlastitu imenu?
Hannah razastire svoj ice tea borovnica pogled.Stol je zakrčen, „Teške ljubavi“ privremeno je uglavila između koljena čekajući konobara da raskrči što ima.Nije nesimpatičan.Možda pomalo odsutan. ,,Pardon, jesam li ovdje zadnjih dana ostavila 'Previše sreće'?? Munro?Ostavila sam Alice..." „Alice, Alice, who the fuck is Alice?“ uzeo ponavljati Odsutni taj refren iz 70-ih prazneći pepeljaru. Podbočila je bradu nalaktivši se na lijevu ruku.Odmjerava u pravilnim njihajima koliko treba opteretiti lijevu da bude savršena kontra desnoj a desnu je visoko izvila i dojmljivo ispružila u vis ukočeni kažiprst i srednjak između kojih se dimi.
Pogled na vlastiti odraz u ogledalu utjelovljuje lijepu misao: Nijedan muškarac neće djevojku uljepšati kao što će je uljepšati J***vjetar.Slobodan prijevod njezin je ali, je li se mogla, razmišljajući o ljepoti one misli, odreći divne slučajnosti što dotični nosi Jankovo početno slovo?Nije, pa nije!Sad rastače svoj ice tea po lončanicama s oba krila ogledala i pita se: Puše li sada na onom Aninom balkonu?
Vlasta je morala biti J****o napušena da napiše, ali još više i da pošalje ovakvu zbrda-zdola papazjaniju na natječaj. Baš J****o!