Česi su dobri ljudi, a još bolji turisti. U našem hotelu ih je petsto, svi su veseli, dobrog apetita, a o sunčanju, kupanju, planinarenju i izletima da ne govorimo. Ja sam glavni kuhar, Anđelko, u hotelu u kojem oni doručkuju i večeraju po sistemu švedskog stola. Jedu i piju koliko hoće čaja, kave, sokova, peciva, narezaka, sireva, jaja, namaza, a za večeru meso pileće, svinjsko, ribu, povrće, krumpir, salate i nekakav desert ili voće. Za njih je to dobro, za nas nije. Ali ponavljam, oni su dobri gosti, nikad se ni na što ne žale, gužvaju se odmah u sedam oko stolova, sve pojedu i odu.
Mi ih gledamo svisoka, onako, radije bismo da imamo manje gostiju, ali da su to gosti sa zapada: Nijemci, Talijani ili neki drugi zapadnjaci. Mi znamo da naš hotel nije bog zna što, ali mi svejedno mislimo da smo zaslužili nekakve bolje goste, mi smo i inače uglavnom svime nezadovoljni, mislimo da bi štošta u ovom našem malom turističkom mjestu, s dugogodišnjom turističkom tradicijom, trebalo biti drukčije. Ali eto nije, a mi i ovako živimo od turizma prilično dobro, zapravo jako dobro, ali znate kako to već ide, nikada nije dovoljno dobro a da ne bi moglo biti i bolje.
Zdeneka i Kristinku sam odmah zapazio među gostima hotela. Oni se nekako nisu uklapali u tu sliku prosječnog Čeha i Čehinje. Bili su tihi, mirni i povučeni. Šef restorana Mladen dao im je stol blizu vrata kuhinje kroz koja smo ja ili Ante na kolicima vozili hranu do stolova s posudama iz kojih su se sami gosti posluživali. Tako da pravih konobara nismo ni imali. Zaposlili smo nekoliko učenika koji su skupljali tanjure za gostima i to je bilo sve. Uz tri pomoćna kuhara to su bili svi ljudi koji su hranili tih petsto Čeha. Na ulazu u restoran sjedila je Lucija, učenica koja je kontrolirala goste prema brojevima soba.
Dani su nam prolazili mirno i jednolično sve do sredine srpnja kad se vrijeme pokvarilo, zapuhala je bura, diglo se more, otpalo je kupanje i Čeha, ali i Slovaka, Rumunja, Zagrepčana i nešto Talijana kojih je bilo puno naše Selce. Plaže su opustjele pa se sve živo preselilo na rivu, u kafiće, restorane, trgovine, šetnicu prema Crikvenici tako da je gužva bila nesnosna, ali unosna.
Kažem vam, nisam Čehe razumio ništa, ali svidio mi se taj njihov meki jezik, veselost kojom su izgovarali riječi, osmijesi na njihovim licima, a pogotovo su mi se svidjeli Zdenek i Kristinka, stariji par, on smeđe kose, širokog lica i s velikim trbuhom, a ona kratko podšišana, u plavo ofarbana, uvijek u nekakvoj zelenoj, žutoj ili već nekakvoj takvoj uočljivoj majici i bijelim ili plavim ljetnim hlačama. Sve dok ih jedne večeri negdje poslije deset sati nisam zapazio u onoj gužvi kako stoje ispred diska i razgovaraju s glavnim dilerom u našem mjestu, i to prilično povjerljivo, a onda onako na sjedećki, na klupi ispred dječjeg doma.
Ni tu nije bio kraj neobičnim događajima, naime, nakon dva dana pokazalo se da su Zdenek i Kristinka nestali, nije ih bilo u sobi, na plaži, na mjestima na kojima su se kupali, na doručku i večeri, nigdje. Ustanovio je to Jaroslav iz agencije koja ih je dovezla na ljetovanje, on je toga petka krenuo obavještavati putnike iz te grupe o promjenama vezanim uz subotnji povratak u Prag.
Ne moram ni isticati da je uslijedila potraga i da su i dalje stizale do mene sve neke neobične informacije o njihovu kretanju. Prvi dan nestanka postoji jasno i čvrsto svjedočenje našega knjižničara Danijela da su bili kod njega u Domu prosvjete, gore na katu gdje se nalazi naša više od sto godina stara knjižnica. Ušli su oko deset ujutro, pozdravili, sjeli u čitaonicu i tamo navalili listati časopise i novine. Vratili su se drugi dan po nekakvu plastičnu torbu koja im je ostala ispod stola u čitaonici.
Druga osoba koja ih je vidjela i odmah prepoznala jest Lorenzo, vlasnik onog glisera dolje na kupalištu i svih onih banana, tuba i padobrana kojima je vukao po moru i zraku sve one turiste željne avanture. Odmah ih se sjetio od jučer popodne kad su došli i platili da ih digne padobranom zakvačenim za gliser iznad uvale. Zapamtio ih je po tome što su tražili od njega da ih ne vraća natrag nakon što napravi krug po zaljevu, već da ih spusti u more preko kod Krka, točnije Vrbnika. Prvo nije htio na to pristati, a onda su ga nekako uvjerili da im tamo neki prijatelji u razgledavanju Krka pa da će se onda njihovim autom vratiti natrag. Na kraju ih je odvukao preko, spustio u more, pokupio u gliser i iskrcao tamo na obali.
Nakon što sam sve ovo čuo od šefa recepcije Drage i tog njihovog Jaroslava, koji je dosta dobro govorio hrvatski pa je stalno ponavljao da su njih dvoje obični kriminalci, nije mi bilo ništa jasno. Trebalo je sve ove događaje povezati u neko suvislo objašnjenje i što je najvažnije, odgovoriti na pitanje gdje su sada Zdenek i Kristinka. Zato sam još iste te večeri sjeo na rivi u društvo staroga Bože kojemu ništa nije moglo promaknuti. A njegovo stalno mjesto bila je klupa ispred turističkog ureda u Staroj školi. Bože mi je odmah počeo slagati sve ove događaje u neku suvislu cjelinu, jer on je znao sve što se u Selcu događalo. Volio je reći: Selce moje veliko za mene u tebi nema tajni.
Na glavi je imao onu svoju bijelu kapu pa kad me spazio, gurnuo je kapu na tjeme i meni napravio mjesta. Prvo što mi je rekao bilo je da je neki dan u podne vidio Zdeneka i Kristinku tu iza na tržnici. Odmah su produžili do Doma prosvjete i krenuli gore prema knjižnici. Bože nije mogao zauzdati znatiželju pa se zadržao s jednim od prodavača na tržnici i pričekao da se spuste iz knjižnice. Ubrzo su iskočili na ulicu, s nekakvom velikom plastičnom torbom za plažu koju ranije nisu imali. Zaputili su se prema uvali Slana, do onoga mjesta na kojem se obavlja ono glisiranje s tubama, bananama i padobranima. Odmah su sišli dolje do vlasnika Lorenza. Bože ih je pratio na pristojnoj udaljenosti, a onda je vidio da je torba završila u gliseru, a njih dvoje u zraku. Bože se okrenuo i otišao.
Vratio se do svoje klupe ispred Stare škole kad ga je nakon nekih sat-dva vremena pozvao na mobitel sin da im s tržnice donese kilogram rajčica. Tu je spazio veliki žuti autobus i onoga Jaroslava. On je sjedio na suvozačkom mjestu, parkiran uz rub gradskog trga. Iskočio je iz autobusa s plastičnom torbom, a za njim i naša dvojica mjesnih policajaca. Nakon nekoliko trenutaka stigao je i policijski auto s Krka u kojem su otraga sjedili Zdenek i Kristinka, njemu su na rukama bile lisice.
Bože je uspio od Jaroslava saznati da su, bez njegova znanja, Jaroslav i Kristinka u autobusu švercali drogu, a da ga je na njih upozorila naša sobarica Branka koja je prva na nešto posumnjala čisteći im sobu. Nakon toga su torbu izvukli iz sobe i ostavili gore u knjižnici da bi drugi dan došli po nju i preletjeli uz pomoć onog Lorenzova balona na Krk. Tu ih je uhvatila policija. Zadnje što je Bože čuo dok je stajao kraj onog policijskog auta bilo je kako Zdenek govori Kristinki: Ne boj se, Kristinko!
