Kad sam relativno mlad i zelen odjednom postao prestižan Barba (zapovjednik) na oceanskom tegljaču "Smjeli", isplovili smo brže-bolje s pontonskom dizalicom "Veli Jože" o dugome teglju iz Splita za Cartagenu. Tamo je s jednog američkog heavy-lift transportera trebalo iskrcati glomazni atomski reaktor, proizveden u razvikanom Westinghouseu, Pittsburgh, Pennsylvania. Naš svemoćni ploveći div je svojim čeličnim krakovima nebu pod oblake jedini na Mediteranu bio u stanju dignuti svaku šugavu čačkalicu do 360 tona žive vage "u komadu". Cartagena je zabačena lučka selendra na inače mondenom zapadnom Sredozemlju, koju je po svoj prilici otkrio rastreseni Cristobal Colon na povratku iz Novoga svijeta. Okružena je mrkim brežuljcima i patinastim utvrdama, kojima je milozvučni Cervantesov jezik dao privlačan naziv Castillo de la Galera, što znači "utvrđeni zatvor".
Brzi transportni brod "Steel Scientist" u rekordnome je roku s one strane "bare" dopremio jedan dio teškog atomskog reaktora, koji su Španjolci umiljato nazvali "Srdašce" (El Corazon). U strogo kontroliranoj ratnoj luci Cartageni snažne ruke "Veloga Jože" nježno su ga položile na poseban vagon s dvadeset kolskih osovina, popularnog nadimka "tisuću nogu" (Mille pie) kao što je za naše skromnije životinjske pojmove znatno bezazlenija "stonoga". Na taj način je sigurno prevezen do nuklearne centrale Almonacid de Zorita, provincija Guadalajara na rijeci Tajo.
Uskoro su nas preplavili dani bezbrižne dokolice, dok smo u zapećku maurske lučke četvrti Santa Lucia čekali da ona neljudska američka brodusina ode po drugi dio nuklearnog postrojenja preko namreškanog Atlantika. Svaki naš mornar, nakaradno dotjeran i jeftino namirisan, predstavljao se preplanulim lučkim djevojkama kao naočit kapetan ili ponositi prvi časnik (Chief). U grozničavom "bijegu s broda" (Truppe di sbarco) obećavali su im brda i doline, ili poneko planinsko jezerce. To im nipošto nisam zamjerao, kad već one nisu primjećivale nikakvu razliku...
Radije sam s plahovitim prvim časnikom odlazio u kratku večernju šetnju po prestižnoj Glavnoj ulici (Calle Mayor) kao u svakom "malom mistu" uz more i brodove. Uskoro smo zapazili dvije ljupke señorite s kojima smo rado izmjenjivali vatrene poglede pune obostrane čežnje. Nedaleko od tog uličnog poligona ljubavi na prvi pogled putevi su nam se sretno "sukobili" pred jedinim kinom u gradu. Nešto pristupačnija Garcìa veselo me pozdravila kao da smo se oduvijek poznavali:
– Que te passa?!
– Kako si znala da govorim španjolski?! – upitao sam je s pretjeranom poliglotskom samodopadnošću.
– Nekidan si u ruci držao časopis "Prepelica"! (La Codorniz)...
Doista, odala me strast za satiričnim tiskovinama iz kojih se obično može lako dokučiti trenutačna politička situacija u nekoj konfuznoj zemlji. Radoznalu Garcìju najviše je zanimalo što zapravo radimo na brodu. Skrušeno sam priznao da sam tek skroman brodski kuhar, moj vrli "čif" još priučeniji konobar. One su na to prasnule u zvonki smijeh, doista smo se izvrsno zabavljali. No Garcìji nije promaklo kako se osvrćem za svakom zgodnom curom u prolazu.
– Una, solamente una! – kvrcnula me, tobože prijekorno, lakiranim kažiprstom po ludoj glavi. Tek tada sam bolno shvatio kako je bigamija kad mornar ima dvije žene u istoj luci. Potpredsjednik Westinghousea, uvijek sjajno raspoloženi diplomirani inženjer Vincent A. Nulk, potpuno se udomaćio u našoj šarolikoj ekipi, odlazeći kasno navečer u hotel u obližnjoj laguni Mar menor. Bio je oduševljen mojom idejom da prije odlaska iz Cartagene na prostranom pontonu "Veloga Jože" priredimo oproštajnu svečanu večeru, takozvani "Captain's Dinner". Time sam ih uredno želio pogostiti u povodu mojeg "friškog" unapređenja za koje prije polaska na put nije bilo vremena. Mr. Nulk je na to učinio komičnu gestu kao da halapljivo srče sočnu kamenicu i njezine ostatke spretno baca preko lijevog ramena u more. Na tu tradicionalnu kapetansku "feštu" namjeravao sam pozvati sav onaj blaženi poslovni svijet, ili polusvijet, svejedno, koji je sudjelovao u našoj kompleksnoj prekrcajnoj operaciji. Za obilje oborite ribe i njezino pripremanje pobrinulo se nekoliko mojih svestranih momaka kao dragovoljno pojačanje apatičnom brodskom kuharu. Međutim, nismo imali dovoljno tanjura i ostalog pribora za jelo kako to dolikuje svakoj brodskoj zabavi pa su nam u tome pomogli vlasnici okolnih lučkih krčmi kojima smo svakodnevno omogućavali bogat utržak.
Za vrijeme večere pod vedrim nebom izredale su se kojekakve dirljive zdravice na jezicima raznih naroda i narodnosti. Naposljetku sam i ja ustao, pružio sam potpredsjedniku Westinghousea plosnatu čuturu, obloženu bijelom jelenjom kožom s folklornim ukrasima i napunjenu domaćom travaricom.
– Mister Nulk, that's for you after shaving! – naročito sam naglasio ono "after ševing!" On je jednom rukom karikirano prinio čuturicu s rakijom suhim usnama kao da pije, a drugom kao da losionom prelazi po obrazima poslije brijanja, što su opušteni gosti popratili općim hihotom odobravanja. Nevjerojatno je koliko dobra brodska spiza i čašica rujnog otočkog vina mogu zbližiti razjedinjene pomorske agente, brokere, špeditere, lučke peljare, brodare, ship-chandlere, laundry, stivadore, draft surveyore, carinu, sanitarne inspektore, fitopatologe, lučke vlasti, gradske oce i očuhe, pripadnike diplomatskih i tajnih službi, pa i ponekog zalutalog atomskog znanstvenika. U svom mladenačkom entuzijazmu bez granica posegnuo sam za jazz trubom po kojoj sam u cijeloj trgovačkoj mornarici bio jedinstven "kapetanski slučaj". Pridružio mi se dizaličar Bajoko, kojemu je zbog jedne davno priznate "povrede na radu" na jednoj ruci nedostajalo nekoliko prstiju, prebirući zdravijom šakom po harmonici, zatim telegrafist Stijepo na gitari i "mali od kužine" Špiro na vješto sklepanim bubnjevima. Upregli smo se svim raspoloživim snagama u svirku "Kad sveci marširaju" (When the Saints go marching in". Urnebesna buka natjerala je u bijeg dva prestavljena noćna čuvara, koja su se nastojala ograditi od našeg neprimjerenog narušavanja ponoćnog reda i mira.
Na kraju tog zaglušnog tuluma u male ure, trijezan kao radar, ispratio sam pojedinačno svakog zaljuljanog gosta preko strme "skale" na obalu. Na tvrdoj lučkoj koloni sjedio je dobri mister Nulk u blago pognutom položaju poput skamenjenog Rodinovog "Mislioca", pokušavajući bezuspješno svladati prvi san te prikupiti dovoljno presahle snage za odlazak automobilom u hotel. Dao sam mig dvojici "mornara-teškaša" s "Jože" da ga pažljivo prenesu u moju kabinu na tegljaču. Ja sam se već nekako smjestio na divanu u sićušnom chart-roomu iza kormilarnice.
Probudio se sljedećeg jutra, kad ga je udarila kap vode pomiješane s rđom s niskog stropa polumračne kabine, ne znajući u prvi mah gdje se nalazi. Ugledavši na stolu moju jazz trubu u svoj svojoj blistavoj izvrsnosti, odahnuo je s olakšanjem:
– O yeah, "Captain's Dinner"!*
Autor je književnik. Književnik? Pa književnik bi trebao znati što je kratka priča jer ovo ovdje napisano tome ni ne sliči. Od šturog opisa činjenice da mornari u svakoj luci imaju poneku ženu i samodopadne agresivne samohvale da je autor i "captain" koji zna svirati trubu sve ostalo je putopisno nabrajanje nevrijedno pažnje. I to je to, više se i nema što reći.