Kada je 19. veljače 1837. iznenada i zbog razloga koji ni do danas nisu potpuno rasvijetljeni preminuo mladi pjesnik, tada već bivši revolucionar, a novopečeni docent züriškog sveučilišta, Georg Büchner (1813.-1837.), nikomu od suvremenika, pa ni onima koji su bolje poznavali njegov nevelik književni opus, nije padalo na pamet da je tom smrću nasilno prekinuta djelatnost jednoga od najvećih njemačkih dramskih pisaca 19. stoljeća, a i njemačke književnosti uopće.
Ovaj je umjetnik ostavio drame Dantonova smrt,Woyzeck, Leonce i Lena, prozni tekst Lenz te nekoliko drugih kraćih tekstova, što publicističkih, što književno kritičkih, te nešto pisama. Dramska su mu ostvarenja prvi put izvedena istom nekoliko desetljeća nakon smrti, ali su ona danas standardni repertoar njemačkih i svjetskih kazališta.
Važan aspekt njegovog dramskog koncepta je polazište po kojem se protagonista prikazuje kao žrtva gospodarskih, političkih i kulturnih, dakle društvenih okolnosti, a ne više primjerice svoga karaktera, strasti, temperamenta, spletka ili sudbine, kako je to bio najčešći slučaj njegovih prethodnika.
Gotovo svi junaci Büchnerovih tekstova zapravo su žrtve, a jedini „izlaz“ koji im je dan jest ludilo, destrukcija ili auto destrukcija. Kao skidanje obrazina i krinka svih vrsta, rez skalpelom kroz ideološke, moralne i znanstvene mehanizme i stavove i društvene institucije, ostaje samo po sebi cilj. Neki viši smisao kao da ni junaci ni njihov autor više nisu kadri otkriti ili postaviti.
I taj je aspekt očito bio jedan od uzroka nerazumijevanju i odbijanju Büchnerovih ostvarenja u vrijeme njihova nastanka, a ujedno i razlog zanimanja za njih u novijim vremenima, kada se otkriva njegova bliskost s modernim senzibilitetom i suvremenim estetskim konceptima. Nije slučajno što su se i njemački ekspresionisti gotovo stoljeće kasnije vraćali Büchneru formirajući svoje tehnike montaže i kolaža.
