U Hrvatskoj je ovih dana boravio Eugenio Recuenco, jedan od najpoznatijih europskih fotografa koji je radio za najutjecajnije svjetske magazine poput Voguea, Vanity Faira, Sterna, a radio je i za niz velikih svjetskih brendova poput Loewea, Diesela, Nine Ricci... U Hrvatsku je stigao uz potporu španjolskog veleposlanstva te je na seminaru Fotosofia 13 održao i predavanje. Imali smo priliku postaviti nekoliko pitanja španjolskom fotografu.
Kako vam se sviđa Hrvatska?
Ovo je moj drugi posjet Hrvatskoj. Imao sam priliku uživati u vašoj prekrasnoj zemlji kada sam prije pet godina proveo u njoj godišnji odmor. Zemlja mi čini vrlo raznolikom, s mnogim zanimljivim lokalitetima kulturne baštine i prirodnih ljepota, s određenim prostorima koji se zaista ističu ljepotom i razlikuju od ostalih zemalja mediteranskog bazena.
Što je za vas dobra fotografija?
Ako ti neka, bilo koja fotografija kao promatraču prenese emociju, potakne te na razmišljanje ili te dirne na bilo koji način, to je ta. Ne mislim da postoje univerzalno dobre ili općenito loše fotografije, nego se radi o koincidenciji da veliki broj gledatelja reagira na određen način na tu jednu fotografiju i njen motiv. Nema sumnje da ljudska bića imaju urođenu tendenciju i sklonost “lijepom” i to je vjerojatno jedan od razloga da nisam odustao od potrage za estetikom u fotografiji. U neumornoj sam potrazi za tom univerzalnom, platonskom “ljepotom” koja, napominjem, nema nikakve veze s estetikom propisanih trenutačnih kanona mode.
Poznata je vaša kolekcija u kojoj interpretirate Picassova djela.
Sve je počelo narudžbom modnog časopisa koji je želio napraviti modni editorijal reinterpretirajući određena Picassova djela. Uvijek sam imao ogromno poštovanje prema Picassovu radu i od samog početka znao sam da je to vrlo opasna avantura jer autor je to toliko popularan u Španjolskoj, a u isto vrijeme nepoznat. Želim reći da se na njegov račun često čuju hvale, ljudi mu se dive, a mnogi od njih ne razumiju sasvim njegov rad, a odvažit ću se reći da im se čak i ne sviđa. Ipak, dao sam si zadatak da se maksimalno udaljim od kopiranja Picassa i da kroz objektiv prenesem promišljanja o njegovu djelu. Skupio sam mnoge elemente i pomagala koja su mi u konačnici pomogla pri kreiranju zamisli o reinterpretaciji; mali drveni paneli, slike jarkih boja, ogledala različitog kolorita, povećala, leće, plastične folije u boji, stepenice i slično. Sa svim tim rekvizitima ušao sam u studio i počeo sam kreirati fotografije razbijajući figuru ljudskog lika i prostor oko nje s namjerom da dokučim mehanizme koji su navodili Picassa na djelovanje.
Puno ste radili za svjetske modne magazine gdje je možda fotografija i najbolje prezentirana. No vjerojatno ima nekih drugih medija koji fotografiju mogu i bolje prezentirati.
Istina je da su me prije nekoliko godina prestali zvati za poslove iz tradicionalnih modnih časopisa. Sada zovu mlađe, vrlo talentirane kolege koji su izvrsni fotografi koji si ne kompliciraju život, već se trude ugoditi uredništvu tiskovine i rade sve što im se naredi. Ja se trudim staviti na kušnju i istraživati pri svakom od svojih radnih zadataka. Kad to činite, samim tim stavljate na kušnju i sam časopis. Nije to nimalo lako, naravno. Časopisi često ne žele iskoračiti iz svog “modnog” formata. Ključni je problem u tome što su tim stavom oduzeli modi kao takvoj ulogu kreatora, predvodnika novih svježih trendova, koje ljudi žele slijediti, te su je svrstali u sljedbenika uličnih trendova isključivo radi bolje prodaje modnih artikala. Bez da su se zapitali tko žele biti. Modni časopisi uglavnom su prestali biti zanimljivi i prešli su u kategoriju kataloga proizvoda bez originalnih modnih prijedloga. S druge strane, pak, počeli su me angažirati nekomercijalni digitalni časopisi, oni formata knjiga o umjetnosti i modi koje su me iznenadile originalnošću i raznovrsnošću pogleda na modu svih koji u njima surađuju. To je jedno zaista stimulativno okruženje.
Kakvu opremu koristite da biste dobili ovakve fotografije?
Služim se svim sredstvima koja fotografija od mene traži. Svoj novi projekt “365”, na primjer, realizirao sam uz pomoć klasičnog tipa fotografskog aparata, digitalnog Hasselblada hd3, kojeg sam se držao do samog kraja i nagradio me piktografskim rezultatima. Nasuprot tome, kada inspiraciju nađem u kinematografiji, služim se manjim fotografskim aparatima, okretnijima za manevriranje u prostoru, poput Canona 1 ds. Daje mi slobodu kretanja, ne samo meni već i modelu. Tada ne propuštam uhvatiti emocije koje mi model može ponuditi.
