U Zagrebu je prošlog tjedna, u knjižari Fraktura, gostovala mađarska književnica Krisztina Tóth. Nagrađivana pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica posjetila je Hrvatsku na europskoj književnoj turneji tijekom koje je promovirala svoju najnoviju knjigu kratkih priča "Panterin sjaj".
U "Panterinom sjaju", a i u ostalim vašim djelima, osjeti se vrlo snažna socijalna osjetljivost, a pišete o diskriminaciji na rasnoj, rodnoj, etničkoj i inim osnovama. Biste li za sebe rekli da pišete socijalno angažiranu književnost?
Ne, mislim da to nije socijalno angažirana književnost i pokušat ću vam objasniti zašto. Prije svega, književnost za mene nije programatska. Zapravo pišem o vlastitim svakodnevnim iskustvima što preciznije i bolje mogu kako bih opisala vrijeme u kojem živimo. Pisati socijalno angažiranu književnost za mene bi značilo biti izvan događanja i gledati unutra, poput autsajdera, što ja nisam. O rasizmu pišem jer imam posvojenu kćerkicu koja je Romkinja i rasizam je za mene osobno iskustvo s kojim se u Mađarskoj svakodnevno susrećem. Također, ne želim u svom pisanju donositi sudove o ljudima i njihovim stavovima, napadati one koji misle drukčije i nazivati ih fašistima, samo opisujem ono što se događa oko mene. Mislim i nadam se da je taj način učinkovitiji od napada. Pa iako koristim svoja svakodnevna iskustva u pisanju, ne bih to nazivala ni autofikcijom. Naime, kad sam bila mlađa, studirala sam kiparstvo i dan-danas fasciniraju me forma i struktura – za mene je uvijek zanimljivije izmisliti priču, izgraditi je, nego pisati autobiografski. Jer na koncu nije stvar u onome što se događa meni, nego u onome što se događa nama kao društvu.
Studirali ste kiparstvo, književna ste prevoditeljica, a dugo ste za život zarađivali i izrađujući vitraže. Kako ste uopće počeli pisati i možete li danas od pisanja i živjeti?
Kada sam shvatila da želim pisati, znala sam da moram prvo proučavati književnost, pa sam promijenila smjer i na Sveučilištu u Budimpešti upisala francusku književnost. Neko sam vrijeme živjela i u Parizu, gdje sam studirala suvremenu francusku književnost, i tako počela prevoditi s francuskog jezika. Petnaest godina zarađivala sam izrađivanjem vitraža i imala svoj studio, ali više se time ne bavim jer je to bio zaista fizički zahtjevan posao. No, bio je to i prekrasan posao i mislim da je uvelike sličan pisanju. Morate od malenih dijelova moći izmaštati širu sliku, konačan proizvod, kao kada pišete roman. A prvu sam svoju knjigu objavila prije 36 godina i do danas sam ih napisala 40. Imam i tu sreću da su mi djela prevedena na 15-ak svjetskih jezika. Tako da, trebalo mi je 36 godina da napokon mogu živjeti od pisanja!
Književnost na "malim jezicima", kao uostalom i hrvatska i mađarska, često suočava s izazovima čitanosti izvan matičnih zemalja. Mađarski je tu možda i u jedinstvenoj poziciji, budući da nije nalik gotovo ni jednom drugom europskom jeziku...
Tako je, mađarski jezik nema poveznica s glavnim europskim jezičnim skupinama. Dio je ugro-finske skupine jezika, no finski i mađarski nalaze se, ako to možemo tako reći, na različitim granama. To čini mađarsku književnost poprilično izoliranom od ostatka svijeta. Ovo je trenutak u kojem moram zahvaliti divnim prevoditeljima s mađarskog jezika na različitim jezicima, jer oni su neophodni da bi Mađarska mogla sudjelovati u svjetskoj književnosti. Iznimno mi je drago što je na hrvatski moju knjigu "Panterin sjaj" prevela Xenia Detoni, koja je prevodila i neke od najvećih mađarskih autora. A i mi u Mađarskoj imamo izvrsne prevoditelje s hrvatskog jezika! No, imam jednu anegdotu koja pokazuje da su "mali jezici" samo stvar perspektive. Kada sam boravila u New Delhiju u Indiji, tamošnji je Mađarski kulturni institut organizirao besplatne tečajeve mađarskog jezika. Tamo samo upoznala mladog Indijca koji mi je kazao kako voli učiti jezike i da ovo nije prvi put da uči jedan tako malen jezik. Upitala sam ga koji je bio prvi mali jezik koji je naučio, a on mi je odgovorio - talijanski! Iz njegove perspektive kao Indijca, i jedan jezik kao što je talijanski, je itekako malen.
Koliko je u Mađarskoj poznata hrvatska književnost?
Nedeljko Fabrio vrlo je popularan, kao i Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić. Bilo mi je strašno žao kada sam čula da je Dubravka preminula, obožavam njene knjige, "Ministarstvo boli" me oduševilo.
Moramo se dotaknuti i stravičnog medijskog linča kojem ste bili izloženi u svojoj zemlji prije dvije godine. Ako se ne varam, sve je počelo jednim intervjuom i prilično nevinim odgovorom na pitanje?
To čak nije bio intervju – primila sam upitnik jednog časopisa koji se sastojao od 13 pitanja. Ista su pitanja poslana i nizu drugih mađarskih književnika. Jedno od njih ticalo se mađarskog školskog kurikuluma književnosti i što smatramo da bi iz njega trebalo izbaciti, a što dodati. Na to sam pitanje kazala kako bih, kada bih uopće bila odgovorna za kurikulum, što sam jasno naznačila da nisam, izbacila jednu knjigu Móra Jókaia, vrlo poštovanog mađarskog autora iz 19. stoljeća. Ona je pisana vrlo zastarjelim jezikom koji je današnjim učenicima gotovo nerazumljiv, ali smatram i da se na vrlo problematičan način bavi rodnim ulogama. Glavni lik te knjige je, ako ćemo iskreno, vrlo snalažljiv varalica koji ima suprugu i ljubavnicu. Njegova se supruga bez pogovora brine za sve oko kuće, a ljubavnica živi na nekom tajnom otoku gdje ga svaki dan, po 24 sata, čeka potpuno "spremna za ljubav", ni u jednom trenutku ga ne propituje i uvijek je sretna. Tu su knjigu u školama čitale generacije i generacije mađarskih učenika, a mislila sam da to možda i nije najbolji uzor za današnju mladež. I zbog toga je počeo napad na mene. Da se razumijemo, to nije bio razlog, već samo izlika da me se napadne. Bilo je apsolutno degutantno. Dotad sam mnogo puta bila na meti kritika, ali ovaj put zlostavljali su i moju obitelj, moju kćer. Svaki dan dobivala sam zastrašujuće e-mailove i poruke ljudi koji su govorili da će "zapaliti mene i moj prljavi stan", pronalazila sam i pseći izmet u svom poštanskom sandučiću... O meni je objavljeno više od 200 difamantnih članaka, a gledatelji su u jednoj TV emisiji uživo bili pozvani glasati o meni, odlučiti jesam li kompetentna ili glupa. Zamislite to. Naravno, ispalo je da sam – glupa. Na kraju sam morala potražiti pomoć odvjetnika. Stvari su se sada smirile, ali – jednom meta, uvijek meta.
Kazali ste kako je vaš odgovor bio samo izlika da se pokrene hajka. Što je zapravo stajalo iza toga?
Politički razlozi. Prije mene napadnut je bio i niz drugih figura iz mađarskoga kulturnog kruga. Ja sam se nametnula kao savršena meta, razvedena žena s posvojenom kćeri i to Romkinjom. Čak i ljudi koji nikada u životu nisu pročitali ni redak suvremene književnosti, osjećali su se pozvani psovati me i ostavljati mi odvratne poruke. Bio je to rezultat političke klime u Mađarskoj jer naše je društvo strahovito podijeljeno. Mislim da trenutačna vlada uvijek pokušava pronaći način kako odvratiti pozornost javnosti od stvarnih problema izmišljanjem drugih. Primjerice, posljednja takva stvar bilo je donošenje zakona protiv homoseksualnih parova koji je omogućio da podnesete anonimnu prijavu protiv ljudi iz svog susjedstva za koje znate ili smatrate da žive u istospolnoj vezi. Međutim, dogodilo se onda i nešto urnebesno. Prvu je prijavu podnio jedan transrodni muškarac koji živi u sretnoj vezi s partnerom. Kazavši kako je poslušan građanin koji poštuje zakone, prijavio je sam sebe! Bilo je to tako montypythonovski smiješno.
Neko ste vrijeme radili i kao profesorica kreativnog pisanja na Sveučilištu za kazalište i film u Budimpešti. Otišli ste, ako se ne varam, u jeku prosvjeda i blokade studenata nakon što je Sveučilište prešlo u ruke privatne zaklade bliske vladi?
Bila sam pozvana na to Sveučilište kako bih predavala suvremenu književnost i kreativno pisanje. Bio je to vrlo zanimljiv posao koji sam obavljala s puno strasti i ljubavi. Međutim, kada se promijenilo vodstvo fakulteta, otišao je i veliki broj profesora, svih odreda izvrsnih filmskih i kazališnih stručnjaka. Studenti su započeli prosvjedovati i okupirali zgradu Sveučilišta, a ja sam također odlučila otići, u solidarnosti s njima.
Što se na koncu dogodilo s blokadom i Sveučilištem?
A što mislite... Probajte pogoditi!
Jeste li ikada zbog svega toga poželjeli zauvijek napustiti Mađarsku?
Na vrhuncu hajke na mene otputovala sam iz Mađarske na šest mjeseci jer to više nisam mogla podnijeti. Ali, ja sam spisateljica. Svakodnevni jezik moj je sirovi materijal. Mislim da moram živjeti u Mađarskoj i da ne bih mogla živjeti nigdje drugdje. Znate, ne vozim auto tako da često putujem javnim prijevozom i obožavam prisluškivati tuđe razgovore u autobusima i tramvajima. Dat ću vam primjer – ne znam kako je to u Hrvatskoj, ali u Mađarskoj ljudi bez zadrške i vrlo glasno u javnosti govore na mobitel. Znam tako čuti cijele njihove životne priče! Sve te priče i svakodnevne dijaloge koje slučajno čujem upijam te koristim i u svom pisanju.
