Do plaže nam je trebalo desetak minuta, ali natrag smo išli sporije jer je bila nemila uzbrdica. Grafit o Kirki zgodno nam se našao oko polovice puta. Idući dolje, pomišljali smo da imamo još malo, a uspinjući se da nemamo još mnogo.
Nas tri nismo se poznavale prije ovog ljetovanja. Dolazile smo iz udaljenih mjesta i iz različitih miljea. Nijedna ovdje nije bila s mužem, a spojila su nas djeca: Žaninih troje, Nevinih dvoje, moje jedno. Šarena Kirka stražarila je na zidu kao susjeda koju je zgodno ogovarati.
Nikada ne bih poželjela uskladiti žutu i narančastu s ružičastom, no autor grafita učinio je tako. Kirkina haljina bila je narančasta, a duga kovrčava kosa sunčano žuta s narančastim pramenovima. Kosa i haljina lepršale su i plesale na sve strane, dok su žute sandale i žute oči stajale posve nepomično.
Ne naslikana, a jednako žuta sunčeva kola Kirkina oca Helija uzdizala su se nad nama kad smo kretali na plažu i tonula u more točno za našim leđima kad smo se vraćali. No mora biti da se Heliju najviše štucalo sredinom dana, dok je prijetio da će zapaliti i nas i već svenulu travu po kojoj smo prostirali ležaljke i ručnike. Od toga štucanja njegova su kola zastajala ili poskakivala u mjestu, vrelina je bila jedva podnošljiva pa ni kupanje nije donosilo osvježenje. Shvaćali smo da su naše grdnje kontraproduktivne, ali nismo si mogli pomoći, osobito ne Žana i ja. Psovala sam ga na milijun načina, dok je Žana prijetila da će ga tužiti Kirki, Zeusu, Ateni i svim ostalim bogovima kojih se sjetila.
Neva je šutjela. Možda se u njenim vodenasto plavim očima i stisnutim, kao pred zrcalom namještenim usnama krio recept za preživljavanje vrućine, možda je bila melankolična zato što je udovica ili je samo bila oprezna u razgovoru s nama, novopečenim i neprovjerenim prijateljicama. Na pitanje zašto šuti, odgovorila je da joj je draže ne dražiti moćnika i ne pokazivati mu zube. Složno smo prasnule na nju argumentima iz feminističkog teškog naoružanja. Povukla se bez borbe pa nismo više o tome sve dok nas Kirka, u prolazu, opet nije pogledala.
Njezine nadljudski prodorne oči ogoljivale su, kao kad se sa smokava petrovača guli neukusna, purpurno-crna kora. Osjetila sam se ranjivo i nastojala sam što prije umaknuti. Kroz glavu su mi prošle usporedbe nasljednih osobina moga djeteta s njegovim ocem, mojim bivšim suprugom. Žana, kojoj suprug nije bivši, stigla me je u dva koraka, a ja sam joj povjerila:
– Ne volim da me onako gleda.
– Tko? – začuđeno će ona, nadlanicom tarući znoj koji je prijetio prokapati joj s obrva ravno u oči.
– Zar Neva? Nije baš Bambi, ali pogled joj je prilično pitom.
– Ma ne ona, nego Kirka. Od oca je naslijedila vatru u očima.
Neka od djece koja su se tu zatekla spremno su povikala:
– Vatra, vatra!
Pritom su širila svoje tople nevine oči, kao da će želja učiniti čudo pa će vatra suknuti i između njihovih kapaka. A Žana se kliktavo nasmijala i rekla:
– Ja sam provjeravala kakva joj je brada.
Zabuljila sam se u Žanu i bio je moj red za smijanje. Naime, obje smo znale da Žanina brada stoji uvijek nekako prkosno, poput sjekirice. To nije narušavalo ljepotu njezina lica, samo je pomalo izazivalo. Pitala sam što je zaključila o Kirki.
– Voljela bih imati Kirkinu bradu i Kirkine travarske vještine – odgovorila je Žana iznenađujuće sjetno.
Djeca su se raspitivala o večeri pa nismo nastavile sve do jutra, kad je vatrooka opet čekala da prođemo. I opet sam je promatrala. Imala je meku bradu i ružičaste usne, koje ne mogu nazvati hladnima ni olovnima, no bile su baš tako nekakve, unatoč ružičastoj boji.
– Dobro – okrenula sam se Nevi koja je stajala pokraj mene – ima Helijeve oči, ali što je s usnama?
– Nešto nasljeđujemo, nešto stječemo – mudrovala je Neva.
Djeca su opazila da smo zastale. Njihove oči, oči običnih ljudskih boja, poslale su radoznale poglede od nas do Kirke. Jedno se dijete podbočilo kao da će se svađati, nakrivilo glavu i dobacilo:
– Ciao, Kirka, hoćeš i ti na plažu?
U sljedećem trenutku svi, pa čak i mali pozivač, jurnuli su dalje, smijući se i podvriskujući. No nije ostalo na tome. Jer osim Kirke, natpis na zidu spominjao je i Odiseja. Onoga koji se na jednom drugom mjestu, kod slijepoga pjesnika, hvalio da lukava Kirka nikada nije okrenula njegovo srce.
O Odisejevu srcu mislila sam koješta, ali ni s kim nisam raspravljala o tim detaljima. Za samoga Odiseja sva su naša djeca ponešto čula. Te junak, te pomorac, te vratio se ženi. A ovdje su čak i djeci koja još ne znaju čitati pročitana crna, nevješta slova pod slikom: ISTINA O ODISEJU I KIRKI.
Bilo je, dakle, neizbježno da jednom netko od njih upita gdje je Odisej. To se dogodilo istoga dana, na povratku, u vrijeme kad su djeca redovito sita mora, soli i vjetra, a gladna priča pred spavanje. Jedno od starije djece odgovorilo je pokretom ruke i uskoro se šest kažiprstića, što ljutitih što podrugljivih, uperilo u ružičasti lik na zidu.
Odisej nije bio čovjek, nego uspravljen prasac kratkih nogu, širokih ramena i crnih zluradih okica. Namjesto prednjih udova imao je ljudske ruke kojima je pridržavao spolovilo u erekciji.
Nakon što su se stišale prve reakcije, najmlađe dijete iz skupine upitalo je uzdrhtala srca, kakvo može biti samo u djeteta:
– Je li da ima tatine oči?
Žana je pružila ruke da ga zagrli, a njezina brada uspravila se kao odvjetnica na ročištu.
