kratka priča

Oporuka

15.08.2022.
u 11:58

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Kad je umro djed, obitelj je iščekivala velik novac. Gradom su kružile legende kako je prije zatvora negdje sklonio milijune, a nakon mnogih odležanih godina nije potrošio ni novčića. Živio je na Velebitu kao pustinjak. Našao ga je turist koji je u njegovu kolibu dolutao tražeći toalet. Djed je bio mrtav barem pet dana.

Tri mjeseca nakon sprovoda, na ostavinskoj raspravi, sudac i rodbina u čudu su gledali kako djedov opunomoćenik spušta na stol nosiljku iz koje je virila mokra njuškica. Sjedili su tamo moji roditelji, udovica djedovoga brata, nećaci i neka nepoznata žena koja je intenzivno mirisala na ciklame.

Čim je mješanac pušten na pod, krenuo je prema meni. Nespretno sam ga pogladio. Pseto se naklonilo u znak pozdrava i posjelo ispod moje stolice. Sudac je pročitao nalog pokojnika. Nevelika pokretna imovina razdijelila se brzo. Moja je majka dobila djedov zlatni lanac. Otac, djedov sin, nije dobio ništa. Njegovo se ime uopće nije spominjalo u dokumentu.

Nećaci i nekakvi daljnji rođaci dobili su sitnice. Nepoznata je žena dobila tešku, drvenu kutiju i jednu veliku bijelu omotnicu, zapečaćenu crvenim voskom.

Meni je pripao pas. Tako je bilo navedeno: muško štene, mješanac nepoznatog porijekla, pripast će Borisu Vlahu, ako se dotični obveže da će se dostojno brinuti za njega, redovito ga hraniti, šetati i voditi računa o higijenskim i zdravstvenim potrebama.

Nisam htio psa. Imao sam dvadeset godina, glavu punu mušica, mijenjao smjer na fakultetu i živio s djevojkom koja je preglasno srkala juhu. Ipak, taj me posjednički stav malog stvorenja omekšao. Pristao sam, potpisao papire i otišao s Garom u kupovinu pasjeg kreveta i posudice.

Bio je užasan pas. Na tulumima bi se izgubio iz vida i vratio bazdeći na alkohol i ruž za usne.

U šetnjama bi iznenada nestao. Na neke bi ljude sumanuto lajao, a drugima prilazio kao starim prijateljima. Slušao me besprijekorno, ali samo kad smo bili sami. Nikad nisam nikome uspio pokazati kakve sam ga sve trikove naučio.

U dvadeset i petoj zaljubio sam se kao nikad u životu. Lajao je na tu djevojku od trenutka kad bi ušla u stan. Nije mogla više izdržati, ostavila me.

U trideset i prvoj pronašao sam ženu svog života. Odlazili smo na planinarenja, Garo, Ana i ja. Ona je imala kosu boje konjaka i glas koji se gasio usred rečenice.

– Stanimo malo! – rekla bi Ana dok je sjedala na proplanku. – Htjela bih ovdje ostati zauvijek, tako je…

Garo se ne bi odmarao s nama. Odlutao bi negdje, ponekad na čitavo popodne. Vraćao se krvava uha ili s ogrebotinom na trbuhu. Tražili smo ga, strepili i ljutito vikali kad bi se vratio. Posebno je volio odlutati u ranu jesen. Vratio bi se tada vonjajući na ciklame.

Odgađao sam zaprositi Anu jer sam neprestano tražio savršen trenutak i savršeno mjesto. Na kraju smo se zaručili u šatoru, uz Garin slinavi blagoslov.

Na velikom obiteljskom ručku koji su organizirali njeni roditelji, u divovskoj blagovaonici, kombinaciji mramora i mesinga, Anin me otac iznebuha pitao:

– Kako je biti unuk kriminalca?

Njena je majka spustila glavu, kao da joj je neugodno. Ana je sjekla zrak rukama, u nastojanju da spriječi raspravu.

– Čitao sam da ćelavost preskače generaciju. Ono, otac ti ima lavlju grivu, a ti se nesretnik sjajiš ko biljarska kugla jer ti je pokojni nonić bio bez vlasi na glavi…

Tišinu i težinu koja se nadvila nad stolom prekinuo je Garin uzdah. U sljedećem trenu čitava se svita od desetak ljudi s gađenjem ogledala. Nosove je napadao smrad svježeg izmeta. Anin je otac bio ljubičastocrven od bijesa, njena je mama plakala. Nona je izgledala kao da će pasti u nesvijest, a ujna je zapomagala:

– Spasi nas, dragi Bože! Spasi nas od ovog smrada!

Izvor problema bio je ispod stola. Garo se iskrcao i šmugnuo van, odmah nakon uzdaha. Već je izašao i iz dvorišta, iako nikome nije bilo jasno kako je mogao otvoriti vrata. Ispričao sam se, pokušavajući djelovati iskreno. Ana je jedva skrivala osmijeh tješeći majku. Pozdravili smo se s njima, svjesni da je ovo naš prvi i posljednji obiteljski ručak.

Garo je dočekao Davidovo rođenje, pratio ga do vrtića i do prvog dana škole. Tada je stao.

Pokopali smo ga na groblju kućnih ljubimaca. Na sprovodu je bila naša mala obitelj i starija žena koja je na grob, umjesto ruže, položila ciklame.

Pružila mi je bijelu omotnicu zapečaćenu crvenim voskom. Nije mi dala priliku za objašnjenje. Okrenula se, neobično brzo i spretno i nestala među čempresima.

Drhtavim rukama otvorio sam djedovu oporuku. 

O autorici

Marija Rađa rođena je u Rijeci 1976. godine. Na Filozofskom fakultetu u tom gradu diplomirala je povijest i hrvatski jezik. Nastavnica je u Srednjoj školi Buzet. Uređuje i vodi emisije o kulturi na riječkoj Radio Roži. Piše kratke priče.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije