Sve je počelo sa zadnjim danima života moje majke. Već joj je dugo bilo teško pa smo je muž i ja doveli na more da provodi vrijeme uz miris borova i slanog aerosola. Teško mi ju je bilo gledati. Jedva da je nešto jela, slabo je spavala. Ipak mi se činilo da joj je bolje tu s nama. Olakšavala sam joj kako sam znala, međutim, agonija je počela i tu se nije dalo puno napraviti.
I tako, dani su prolazili u razgovorima na samo jednu temu i to sa svakom osobom koju sam mogla time zakačiti. Jedan poznanik, koji tada ni po čemu nije bio nikakav kandidat za nekog s kime bih ušla u ikakvu emocionalnu ili bilo kakvu vezu, čuo je od drugih što se događa pa se ponudio da mi donese nekakvu tinkturu. Koja bi možda pomogla majci. Pristala sam i već je sljedeći dan došao, ukapao tri kapi u žličicu i spretno dao majci da proguta.
Inače živim pola godine u gradu s više milijuna stanovnika, a drugu polovicu u malom mjestu uz more. Garantiram da u gradu imaš manje šanse za grijeh. U malom mjestu svaki dan vidiš osobu koju ne smiješ vidjeti.
Moj muž se i inače gnušao bolesti i staraca pa je sve to zaobilazio u širokom luku, stalno je izbivao da ne gleda staricu na samrti, tako da, u slučaju suđenja i izvođenja dokaza, svakako mogu reći da u braku nisam imala sve, pa sam to što mi je nedostajalo potražila izvan njega.
Sutradan sam ovog opet srela u mjestu. Kako je majci bilo bolje, rekla sam mu, a on je opet morao doći da joj da kapi. Kad je došao, predložio je da joj prilagodimo ležaj na kojem je spavala. Podigao je uzglavlje i montirao ručke s obje strane kreveta pa se majka mogla lakše dizati.
S ove distance smatram to jednim vrlo tužnim ljetom. Nisam uopće po prirodi netko tko vara partnera, ali dokazi govore suprotno. Ova briga i marenje slomili su me. I inače sam imala stav da, ako netko voli moje dijete, volim tog čovjeka. Isto je vrijedilo i za majku i za bilo koga iz mojeg kruga voljenja, čak i ljubimce. A ovaj je tom nježnom brigom dobio sve bodove. Nije se nametao, ponekad bih ja njega potražila da mi možda da nešto drugo ili barem savjet.
Ispričao mi je da je nedavno izgubio majku i da jako dobro razumije kako mi je. Oboje smo znali što će se uskoro dogoditi. Možda ne sutra, ali uskoro. Sva njegova pomoć bila je usmjerena na olakšavanje bolova starici, da joj zadnji dani budu manje teški. I uz sve to, neprimjetno se među nama pojavila ljubav koja je unaprijed bila osuđena na smrt kao i moja majka.
Postoji stara izreka: u životu ne možeš sakriti tri stvari, a to su ljubav, kašalj i siromaštvo. Tako smo i mi primijetili našu ljubav, nije se dala sakriti, iako nismo govorili o tome.
Znalo se dogoditi da u nekom slučajnom susretu zastanemo pa započnemo razgovor pa sjednemo na obližnji zidić ili klupu. Prolaznici bi nas prekidali i svaki put bi to popratili komentarom koji bi upućivao na ljubav. Jer i oni bi je vidjeli. Rekli bi: a vidi golupčića, ili, kad ćete se ženit, ili, ne diraj je, udata je.
Nakon toga bismo se refleksno odmakli jedno od drugog, priča među nama bi zapela, ali vrlo brzo bi se nastavila. Da smo smjeli, pričali bismo po cijele dane. Da je bila druga situacija, mislim da bismo odmah počeli zajedno živjeti. Ne bismo čekali ni mjesec dana.
Osjećala sam zanos kakav čovjek osjeća vrlo rijetko u životu. Može mu se ne dogoditi nijednom, može jednom ili ako ima sreće još koji put. Veliki je to luksuz. Biti zanimljiv i privlačan nekome tko je i tebi jednako tako magnetičan. Kad uopće ne sumnjaš u njegovu naklonost i ljubav, kad sve teče glatko.
Skrivala sam to koliko sam mogla, iako me muž vrlo brzo prokljuvio, rekavši: ne voliš me više.
Trudila sam se da ga ne zapostavljam, ali kao što kaže poslovica, ako se ljubav ne može sakriti, ne može se sakriti ni njeno odsustvo, je l’?
Dani su prolazili, a mi smo se voljeli sve više. Majka je venula, a ja sam bila sve tužnija. Bila sam sretna tih pet ili deset minuta u danu kad bih ga srela i kad smo mogli provesti u minijaturnom razgovoru nešto vremena. Tuga se protezala od majke pa do njega, jer nije bilo mogućnosti da budemo ikako zajedno pa opet do majke.
Jednom smo bili u nekom društvancu, bilo je prigodno slavlje i muškarci su počeli razgovarati o ženama. On je šutio, povremeno me pogledavao, a onda su ga cimnuli, pa daj ti nešto reci, svi smo rekli koja nam je najzgodnija žena tu, samo ti nisi.
Bio je ozbiljan, rekao je da neće reći koja je, ali da postoji i da je ona žena njegovog života. Znala sam da misli na mene i bila sam još tužnija. Nisam smjela toliko razgovarati s njime. On je bio slobodan i spreman na ljubav života, a ja nisam bila. Trebao je ženu, našao ju je, a sudbina jarac mu je podmetnula. Trebala sam odbiti svaki lijek koji mi je ponudio, svaku pomoć i savjet. Tako mu se ne bih umetnula u misli.
Majka je jedne noći umrla u snu. Bilo je to i očekivano i neočekivano. Mislila sam da će ipak umrijeti u gradu, ovdje u ovom malom odsječenom mjestu nije bilo jednostavno. Nazvala sam njega jer je liječnik po struci. Došao je odmah. Bio je nježan i pun razumijevanja. Sjedili smo uz moju mrtvu majku i čekali službeni prijevoz. Plakala sam jako, on mi je pružio bijeli ubrus koji je mirisao po bolnici i znali smo oboje zašto toliko plačem.
Pokopala sam majku u gradu, ostala tjedan dana pa se vratila. Dane sam provodila berući mediteransko bilje. Uskoro je došla jesen, mi više nismo imali previše izgovora za susrete i usputne razgovore, ali smo išli protiv okolnosti. Izmislio je da mu treba neka količina suhog bilja za tinkture pa sam mu ih donijela u ambulantu. Znao je da ih berem, pa je stalno tražio nove. Uvijek bi prekidao s radom i razgovarao sa mnom. Onda je izmislio nešto drugo. Ja sam stalno prolazila ispred ambulante pred kraj radnog vremena i stalno ga kao slučajno sretala. Ljubavni zanos držao me kao glupu šiparicu. Imala sam leptiriće u trbuhu po cijeli bogovetni dan. Kakav luksuz!
Nedugo prije ljeta, dok sam još bila u gradu, na satu joge, instruktorica mi je rekla nešto čega sam se cijelo ljeto prisjećala. Imam običaj nositi velike ukrase oko vrata, kugle, koralje, kocke, i to šarene i uočljive. Nisam ih skidala ni na tim satovima, pa mi je rekla da očito imam veliku potrebu štititi čakru koja se nalazi u području grla. Vjerojatno sam se podsvjesno štitila od ovakve ljubavi.
Naša je strast ipak bila konzumirana, nismo bili ni klinci, a ni neki puritanci, dugovali smo to jedno drugome zbog tolike količine ljubavi. On je poslom putovao u moj grad, a tamo, iako je teško naći ljubav, ipak je lakše sakriti se. Javio mi se porukom i pitao hoćemo li se naći na kavi. Tamo i tada osjetili smo sve kao i tog ljeta, ništa se ta naša fascinacija jednoga drugim nije smanjila, pa je rekao bez okolišanja da je iznad kafića stan njegovog prijatelja. Prazan.
Proveli smo prekrasno popodne. Strast i ljubav koja se akumulirala sve to vrijeme nije nimalo splasnula. Stvarno smo se voljeli i to smo pokazali jedno drugome u pravom smislu riječi. Nisam osjećala ama baš nikakvu grižnju savjesti ni krivicu u odnosu na muža. Više bih je osjećala da nisam to napravila. Zapravo sam bila sretna da smo on i ja ipak doživjeli to strastveno spajanje, jer jednostavno nije bilo razloga da ga izbjegnemo. A zašto i bismo?
