I sam ne znam kako sam se sprijateljio s Marijem. Rijetko je u nas bilo i njegovo ime. Nas su krstili kao Juru, Matu, Antu, Ivana, Luku i tome slično pa je njegovo tuđinsko ime Mario svijetlilo kao krijesnica u tami naših svakidašnjih imena. Bio je i po izgledu drukčiji od mene. Ja ne baš visok i mršav, crn kao cigo, kuštrave kose, a on još vitkiji od mene, plavokos i modrih očiju, tako rijetkih u našemu kraju. I govorio je drukčije od ostale dječurlije: mi smo brbljali u našem domaćem narječju, on je govorio onako kako su pisale novine i kako je stajalo u našim školskim knjigama, naprosto gospodski. Ponekad bi u svoj govor ubacio pokoju talijansku riječ kao i mi, samo što mi nismo znali da je tudeška, a on nam je to stalno objašnjavao govoreći kako smo mi i Talijani vrlo slični. Kad sam ga propitkivao zašto su njegovi morali napustiti Split, Mario je bio vrlo škrt u odgovorima, zapravo nije ništa rekao osim da mu je otac zabranio pričati o tome. Kao prijatelj morao sam se zadovoljiti tim objašnjenjem koje to nije bilo. Ali što sve ne bih učinio da bi se svidio svome novom drugaru koji je time i mene uzdigao među ostalim školarcima.
Kad je Mario ušao u naš razred prvog dana školske godine, naše su se oči srele pogledima radoznalim i prijateljskim. Odmah mi se predstavio i tražio da sjednemo u istu klupu. Bio sam počašćen, dok su ostala djeca nešto mrmljala kako sam se pogospodio. Mario ih je ušutkao strelicama svojih modrih očiju bez riječi; prihvatiše naše prijateljevanje, ali ne baš dragovoljno. Djeca ponekad znaju biti gora od odraslih. U našem slučaju to se nije dogodilo. Pustili su nas na miru, a ja sam uživao u pričanju svoga Marija o njegovim dogodovštinama u talijanskom Spalatu. Kad je naš učitelj, inače vatreni ustaša, uveo pozdrav podignutom rukom i povicima "Za dom!", Mario ga je ispravio jer da "rimski pozdrav" (pitao sam ga što je to) izgleda drukčije, naime da dlan nije potrebno podignuti visoko iznad glave nego u visini očiju. Učitelj ga je hladno pogledao prihvativši njegov savjet jer, kako reče, taj su pozdrav Talijani darovali nama Hrvatima kao naši saveznici.
U međuvremenu je jedna talijanska postrojba došla u naš Potporanj. Časnici u kićenim odorama ispred bataljuna vozikajući se na biciklima, vojnici pješice po prašnjavoj cesti. Nisu djelovali zastrašujuće što se obično očekivalo od stranih osvajača. Baš obratno, ponašali su se neozbiljno dovikujući djevojkama što su se skrivale iza roditelja nekakve nama nerazumljive upadice. Stariji koji su razumjeli talijanski prevodili su povike kao dodvoravanje našim curama, a to u nas nije bilo uobičajeno, držalo se nepristojnim. Da to nisu bili naoružani vojnici, roditelji bi ih izgrdili, ali morali su šutjeti jer s onima koji nose puške i pištolje nije se šaliti. Nova hrvatska uprava podijelila je oglase na kojima su pozdravljeni Talijani kao naši vječni saveznici. Djed je ponovno bjesnio pokušavaju otrgnuti plakate, a otac ga je umirivao jer, kako reče, svaka sila za vremena.
Moj prijatelj Mario pokušavao nas je uvjeriti da Talijani nisu došli kao okupatori nego kao prijatelji, ali to se nikako nije slagalo s bijegom njegove obitelji iz Splita. A sad evo nekoliko riječi o obitelji Mališa koju su seljani poradi njezina bogatstva preimenovali u Veliša. Otac ozbiljan čovo koji je zaradio veliki novac u Amerikama, majka suzdržana i marljiva žena koja se brinula o velikoj obitelji, potom četiri prelijepe sestre i na kraju on, pametni Mario. A te sestre posebna su priča. Rijetko su izlazile iz kuće, osim nedjeljom kad su pohađale misu odjevene po posljednjoj modi s visokim potpeticama i širokim obodima svojih šešira. Naše su žene dolazile u crkvu u crnini s rupcima na glavi, muškarci u odijelima tamnih boja, mi djeca kako koji, svakako nismo imali blagdansku odjeću. A četiri Marijeve sestre odmah su se uključile u crkveni zbor koji je uz pratnju orgulja (bili smo ponosni na naše orgulje plaćene novcem naših brojnih iseljenika) pjevao nabožne melodije, dok je jedna od njih svojom solo dionicom "Ave Maria" svima tjerala suze na oči.
A onda se dogodilo nešto što je promijenilo moj život. Imao sam bogata strica kojemu sam pomagao u nabavkama u našoj zadružnoj prodavaonici živežnih namirnica. Sve sam to radio bez ikakve nadoknade, osim što sam ponekad dobivao kockicu šećera. Jednoga dana, ne znam što mu se dogodilo, stric mi je iznebuha bez velikih riječi darovao pištolj, zamislite pravi mali pištolj, damski, kako je rekao, jer njemu odavno ne treba. Ali nije to bilo ubojito oružje, nego pištolj za zastrašivanje, bez metaka, samo s nekakvim kapsulama koje su pri pucnjavi odjekivale kao u pravom pištolju. Odmah sam sakrio stričevu pucaljku u duboki džep, ni riječi o daru nisam rekao roditeljima i braći, bilo je to moja tajna, ali ne i tajna za prijatelja Marija kojemu sam odmah pokazao svoj pištolj od oplemenjena čelika i bakelita na dršci. Mario je bio oduševljen, držao je pištolj u ruci kao posvećen predmet i motrio me svojim plavim očima kao da me moli neka mu ga dadem kao zalog našega prijateljstva. A ja sam prvi put odolio svojim prijateljskim osjećajima, moj pištolj ostaje moj do kraja života, nikome ga ni za što ne bih darovao.
Dugo sam razmišljao gdje da pohranim svoj blještavi samokres, malen i upravo kao skovan za moju dječačku ruku. Našao sam jednu rupu u ruševnoj kući na kraju zaselka. Danju sam pucaljku nosio u džepu, noću bih je sakrio šuljajući se oko napuštene kuće da me nitko ne opazi. Bio sam uvjeren da mi je to stalno uspijevalo. Ali jednoga jutra kad se uklonio kamen na rupi i ruku turnuo u nju, pištolja više nije bilo. Uzalud sam uguravao šaku u neveliku prazninu zida, samokresa ni za lijek. Oblio me je znoj, srce pojačano udaralo, oko mene se sve zavrtjelo, počeo sam naizmjenično naricati i psovati. Ali ništa nije koristilo, moj dragocjeni dar, moj ponos, moja jedina igračka zauvijek je nestala...
Prijateljevanje s neodoljivim Marijem je nastavljeno. Rat nas nije razdvojio. Prošli smo sve tegobe talijanske okupacije, ratnih okršaja ustaša i partizana, četnički pohod, kapitulaciju Italije i kratku partizansku vladavinu, bijeg preko naših otoka u Italiju i nešto kasnije u egipatsku pustinju, u mjesto koje je imalo samo ime El Shatt i ništa više, negdje na obali Sueskog kanala, nedaleko od Crvenoga mora. Više od trideset tisuća izbjeglica bilo je smješteno u šatore Osme britanske armije koja je iz Egipta prebačena na talijansku frontu da se bori protiv Nijemaca. Smjestili smo se kako smo najbolje znali, Englezi su hvalili našu snalažljivost i uspješnost u svladavanju svih poteškoća života u pustinji. Mario i ja pohađali smo prvi razred gimnazije pod čadorima, veseleći se neobičnom življenju u tuđini. U međuvremenu sam i ja pročitao veći dio onih knjiga o kojima je Mario stalno govorio. Osim toga otkrili smo naše risačke talente. Mario je uz to i dobro pjevao postavši članom omladinske folklorne družine u kojoj za mene nakon prve ili druge probe nije bilo mjesta jer moj sluh nije bio dovoljno razvijen, a osim toga nisam mogao trpjeti disciplinu maestra Hatzea.
Jedne kasne večeri ležali smo Mario i ja na toplom elšatskom pijesku i promatrali tamnoplavo nebo s golemim zvijezdama. Mario reče: "Gledaj, prijatelju, kako se zemlja vrti oko svoje osovine, dokaz za to je okretanje zvijezda koje upravo motrimo." I onda bez ikakva povoda počne otkrivati svoje obiteljske tajne. Njegova obitelj morala je napustiti Split jer su je talijanaši optužili kod talijanske policije da su komunisti. A to je zaista bilo tako. Sestre su bile u SKOJ-u, dok je otac aktivno pomagao Komunističku partiju obilnim novcem. Partija im je naredila da sve što javno govore bude na riječima u interesu talijanskih okupatora i novih hrvatskih vlasti. Time je objasnio svoje "oduševljenje" Talijanima i njihovim "rimskim pozdravom". Sestre su pohađale svete mise kako bi sakrile svoje skojevstvo. Prije našega bijega u El Shatt sve su četiri otišle u partizane. A onda je došla najveća i za mene najbolnija tajna. Po zadatku skojevske ćelije Mario je motrio moje skrivanje pištolja i jedne ga je noći ukrao, naprosto izvukao iz moje rupe i predao sekretaru SKOJ-a u našem mjestu kao dokaz svoje vjernosti Partiji i partizanskom pokretu. To njemu nije bilo lako, ali kako reče, u pitanju su bili viši interesi, iznad prijateljstva koje za njega ima samo privatno, ali ne i općevažeće značenje. Ustao sam bez riječi i otišao u svoj šator ne osvrćući se na Marija koji je ostao ležati na pijesku a da više nije progovorio ni slova. Naše prijateljstvo puklo je za sva vremena. Naši se životni putovi više nikad nisu ukrižali.
