Njezine plave oči Pjesniku već mjesecima nisu izlazile iz glave. Prirodna smeđa kosa, gracioznost pokreta, uvjerljivost odigranih uloga, sve je odisalo savršenošću, baš kao što se u očnim kuglicama lako mogla nazrijeti dubina nepotopivih švedskih fjordova. Nalakćen na kvadratni stol omiljene gostionice, točeći nove decilitre crnog vina, zamišljajući pobratimstva lica u svemiru, Pjesnik se prisjetio dana kada je prvi put u zagrebačkom kinu ugledao lice iz Stockholma, prividnu grubost koju je moglo smekšati samo slučajno poznanstvo. Nalikujući ženama iz Dalmatinske zagore mogla se naslutiti elegantna tvrdoća Glumice, oklop iza kojega se krije nježnost, purpurne niti dobrote. Doimala se tako bliskom, kao da su zajedno šetali strminama gdje stijene režu kožu poput pažljivo obrađenog stakla, gledajući privremeno lomljenje neukroćenih valova.
„Provest ćemo zajedničku noć, pazite što vam govorim, baš Ona i moja malenkost!“, uzviknuo je pred zaprepaštenim prijateljima koji su odmahivali rukom, pripisujući takve nemoguće najave bestežinskom stanju pijanstva. Razdvojeni kontinenti i različite profesije, unatoč budnom sanjarenju, djelovali su Pjesnikovim bližnjima tako nepremostivim preprekama. Preprekama kakvima administrativno završavaju mnogo čvršće veze nego što je pjesnička maštarija o ženi s filmskih plakata. Nikakva slutnja i čežnja nije pridonosila da se Pjesniku povjeruje.
„Čim vidi tvoj pohabani kaput, žena će odmah odustati od mogućnosti razgovora“, dobacio je niski čovjek duge kose, jedan u nizu perspektivnih pjesnika. Pjesnik je otpio gutljaj, uvukao vjerojatno najduži cigaretni dim u povijesti stihova i kratko prozborio:
„Samo se vi šalite, glupani, hajde, primam oklade, tko je spreman prepustiti imanje?“
Maglovitom gostionicom razlegnuo se iskreni osmijeh. Svaki putnik namjernik, mahom ovisnik o maliganima, dobro je znao kako Pjesnik nema nijednog novčića, kamoli posjed kojim bi se u slučaju izgubljene oklade netko mogao okoristiti. Njegovo siromaštvo pričinjalo mu je najveće bogatstvo. Prigušena gostionička rasvjeta uspješno je skrivala optimizam predlagatelja oklade.
„Prihvaćam, dakako, ne moram kuću izgubiti, ali nekoliko odjevnih predmeta i kilograma janjetine rado ću platiti“, javio se ponovno onaj niski, želeći nadmašiti makar jednom varljivom igrom ono što stihovima nije uspijevao. Pjesnik je gledao zamišljeno negdje u daljinu, zamišljajući susret s Glumicom, gdje će recitirati vlastite stihove uz ovo isto jeftino, ali pitko vino i jake cigarete. Pričat će o njezinim ulogama, pripremama u kojima će odigrati toliko raznovrsnih karaktera, a svejedno ostati – ona. Čak i ako peroni nisu nosili usud bacanja pod ubrzani vlak, nosila je pristojnu, sasvim dovoljnu dozu nesreće sa sobom. Vjerovao je kako može izmamiti osmijeh skandinavski natmurenim obrazima, učiniti ih vrijednima, neovisno o sljedećem pothvatu sedme umjetnosti kojemu će ona dati značajan doprinos.
„Ovi blesani ne mogu shvatiti neostvarivu ljubav“, udubio se u vlastite misli, puštajući žamoru da bez njega sasvim obuzme prosječno utočište prosječnih, život satkan od uzaludnih očekivanja, ekonomskih kriza i manjka osjećaja. Nije osjetio tapšanje po ramenu, divljenje umijeću slaganja riječi, na trenutak je poželio pobjeći izvan tog svijeta.
„Svatko je rođen s talentom, najviše talentom kako upropastiti sve ono darovano“, plovio je miljama daleko, preko Atlantskoga oceana, prema nekom od gigantskih holivudskih studija, gdje su Šveđanku upravo šminkali za melodramatsku ulogu koja će i najžešćim kritičarima pokazati raskoš uživljavanja u široki dijapazon likova.
Čaša je bila prazna, Pjesnik je ćutio kako je krajnji čas krenuti putem ispunjavanja oklade. Bezvoljno je pozdravio i odšetao se u prohladnu zagrebačku noć.
“Jedini dašak koji posjedujem jest ovaj nikotinski, s nešto vinskih promila“, smogao je snage napraviti još nekoliko koraka do neosvijetljenoga parka. Zastao je kod prve klupice, pitajući se gdje večeras spava njegova muza, u kakvoj raskoši kupa svoje gipko umjetničko biće i što će dobroga sanjati pred kalifornijsko svitanje.
Osvrnuo se naglo, kao da provjerava je li kojim slučajem netko od prijatelja iz gostionice krenuo nepozvan u pratnju. Kada se Pjesnik uvjerio kako na vidiku u sitan sat ostaje jedina spodoba hladnoga grada, zavukao je ruku ispod kaputa i izvukao današnje novine, vješto prošvercane i skrivene gostioničarevu pogledu. Mirisale su na ratove, previranja između Hitlerove Njemačke i Poljske, osvajačke pretenzije nemirnog čovjeka s brčićima gotovo da su prelazile rubove stranica. Ražalostio se Pjesnik nad većinom uvrštenih vijesti, politika se raskrilila poput zle kobi nad Europom. Slinom je navlažio ohlađene prste i okrenuo jedinu zabavnu stranicu novina. Spustivši glavu na ovratnik kaputa pokrio se željenim listom i usnuo. Kao da osjeća samilost prema zaspalom Pjesniku sjeverac se nakratko primirio, spreman s buđenjem ispočetka uskovitlati gradske duše.
***
Prvi zraci zore osvijestili su Pjesnika. Neobično, ali za razliku od prijašnjih boravaka na klupici, ovaj put nikakav podstanar nije došetao, ostao je čitave noći usamljen.
„Izgleda kako su svi beskućnici metropole pronašli sigurno utočište“, protrljao je još nerazbuđene oči, zagrlivši novine koje su izdržale ulogu pokrivača. Razvučena osmijeha uputio se poznatim putem prema gostionici, računajući kako će vrlo brzo ugledati znana lica koja je sinoć ostavio. Hladnoća je i dalje stanovala u Pjesnikovu tijelu, no više mu ni najmanje nije smetala. Pjevušio je melodiju šlagera koji je pokorio sve glazbene ljestvice, radujući se susretu sa starim društvom. Gostionica je bila otvorena, no već je peta čaša stajala prozirna kada su Pjesnikovi prijatelji, istinski zaljubljenici i kritičari njegova lika i djela, unišli u isti prostor. Oni koji su ga najviše voljeli najviše su i sumnjali.
„O, gdje si Pjesniče, jesi doputovao iz Amerike?“, posprdno su već s vrata krenuli u zadirkivanje naručujući novu dozu grožđanih radosti. Činilo se kao da nikamo nisu ni otišli, začas se čitava klapa okupila oko bokala s Pjesnikova stola.
„I dalje, moji dragi drugovi, putovah i dalje, ali što da pričam vama nevjernim Tomama, najbolje zato da na pitanje odgovorim protupitanjem – jeste li spremni isplatiti obećano?“, obratio se svima gledajući dugokosog čangrizavca. Ovaj se kiselkasto nasmiješio, siguran kako neće morati posezati u džep, donositi nepokretnu imovinu ili tražiti svježu janjad.
„E, moj Pjesniče, a kako ćeš dokazati svoje tvrdnje, sama tvoja riječ, koliko god cijenjena bila, neće biti dovoljna...“, uskomešalo se društvance s tračkom nevjerice u samu temu rasprave.
„Imam nepobitan dokaz, gospodo, a vaš problem ako ne uvažite argumente provedene zajedničke noći s najdražom Glumicom“, zagonetno je tumačio Pjesnik, ulijevajući dobru kapljicu kao okrjepu ispaćenom organizmu.
„Živo nas zanima kakvu si ludost smislio!“
„Kakva ludost, ne može biti normalnije i jasnije, uostalom – pogledajte, pročitajte!“, samouvjereno je Pjesnik bacio novine na vlažni stol, otvorivši ih na onoj istoj stranici kojom se prethodne noći pokrio.
Kavansku skupinu, onom istom savršenošću, očnim kuglicama iz kojih se lako mogla nazrijeti dubina nepotopivih švedskih fjordova gledala je, kao da potvrđuje Pjesnikove riječi, veličanstvena u svojoj prirodnosti – Greta Garbo.
„Bila je to najtoplija noć u parku kakvu vi budale ne možete ni zamisliti...“, skoro je zaustio glavni junak, ali – fotografija je govorila više od svih uzdaha zbog svega što se dogodilo, i onoga što neće nikada.
(inspirirano knjigom „Tin u anegdotama“)
