Ana Marija Botteri i Josip Botteri Dini, splitski akademski slikari, kćer i otac, predstavljaju ovih dana u zagrebačkoj Galeriji Vladimir Filakovac neka od svojih djela na zajedničkoj izložbi “Svetost tišine”. Bio je to povod za razgovor s Ana Marijom Botteri.
Otkud ideja i nadahnuće za zajedničkom izložbom u Zagrebu?
Izložbom “Svetost tišine” željeli smo uljepšati ovaj posebni Božić, izloživši svu ljubav i toplinu kojom nas Sveta obitelj nadahnjuje. Posebno nam je bliska u vremenu kad mnoge majke i očevi spavaju pod vedrim nebom s djecom u naručju, dok se kao migranti ili oni koji su svoj dom izgubili u potresu i poplavi pokušavaju ugrijati. Ljubav kojom svaka od tih obitelj zrači i nas neprekidno nadahnjuje. Betlehemska zvijezda koja se ukazala u ovoj bremenitoj godini ukazala za mene je nebeski znak da sve patnje koje su nas lani snašle imaju svrhu učiniti nas boljima, osvijestiti prolaznost i pružiti nam mogućnost darovati ljubav. To je toliko neizmjeran dar, da ovu godinu doživljavam kao posebnu godinu ljubavi. Na našim slikama Sveta obitelj predstavlja svaku obitelj u potrebi, a pastiri su svi oni dobri ljudi spremni pomoći. Anđeli čuvari koji ih okružuju su zapravo vatrogasci, vojnici, branitelji, volonteri koji nadnaravnim snagama čine nemoguće. Imamo jedinstvenu priliku nekom postati anđeo čuvar. Pa zar to nije neprocjenjivo?
Ovo nije prvi put da izlažete s ocem?
Od 50 samostalnih izložbi, s ocem sam do sada izlagala na više od 20, uz nebrojeno skupnih u zemlji i inozemstvu. To nas posebno veseli, jer oboje slikarstvo doživljavamo kao poziv, zvanje, ali i misiju. Iako smo svjesni da je umjetnik samo medij kroz kojeg se projicira slika na platno, ipak moramo paziti da svojim poznavanjem zanata i predanošću budemo sposobni prenijeti ono što nam se u sretnim trenucima nadahnuća ukaže u šumama i morima vlastite imaginacije.
Pripadate trećoj generaciji slikara u obitelji Botteri, a i vaša kći slikarstvo je izabrala kao zanimanje. Kako vas je to obilježilo?
Nakon očeva strica Josipa Botterija te mog oca Josipa Botterija Dinija bilo je presudno odrastati u ateljeu, okružen slikarstvom i umjetnošću od rođenja. To je omogućilo da spoznaje o zanatu dolaze prirodno, spontano, kao što netko čita novine, ja sam s ocem kritizirala slike i pritom učila, stvarala svoj likovni vrijednosni sustav. Svakodnevna okupiranost slikama nije stvorila zamor već naprotiv moju apsolutnu odluku da želim biti akademska slikarica. To što sam treća generacija postavlja visoke kriterije i zahtijeva od mene dodatnu originalnost. Utoliko je mojoj kćeri Esteri Mihaeli Peruzović, još teži zadatak izgraditi osobni likovni rukopis.
Vaš je otac najcjenjeniji suvremeni hrvatski sakralni slikar. Sakralni motivi jako su prisutni u vašim djelima, naročito anđeli?
Ja vam anđele doživljavam kao ljude koje srećemo svakog dana. Ne dvojim o njihovom postojanju. Imaju jako puno posla, jer ovaj svijet je jedno užurbano, kaotično mjesto, na kojem se i anđeli čuvari sudaraju u neprekidnoj brizi za nas. A postoje i ljudi koji su naši anđeli čuvari na zemlji. Njima je još teže, jer su im snage limitirane. Slikajući ih zapravo želim poslati poruku utjehe i nade koju nam pružaju naši nebeski i zemaljski anđeli čuvari.
Kakva je likovna scena u Splitu, a kakva u Hrvatskoj?
Tužno je da se likovna scena uglavnom prati u Zagrebu, a ostale sredine kao da ne postoje. A veliki umjetnici postoje i na potpunim osamama “gdje vukovi poštu nose”. Splitska likovna scena je raznolika, bogata i živa, ali zatvoreno je mnogo galerija i teško će se stvari poboljšati. Odnedavni potpuni prekid izlaganja suvremene likovne scene u Podrumima Dioklecijanove palače je golemi gubitak i nadam se da će se likovni život uskoro vratiti u taj jedinstveni ambijent.
Zanima li vas politika? Što mislite o ženama političarkama?
Govoreći iz vlastitog iskustva želim više žena, nepotkupljivih i poštenih političara i političarki, ali dok se ne kažnjavaju “propusti” neće biti pomaka. Pokušala sam volontirajući kao vijećnica u Bolu na Braču ostvariti davni san vizionara Darka Vlahovića o spajanju Značajnih krajobraza; Zlatni rat, Vidova gora i Pustinja Blaca u neprocjenjivu prirodnu cjelinu Park prirode Brač. Nisam u tome uspjela, jer ga državna tijela nisu zaštitila, već su ga prepustila lokalnim interesnim skupinama čime je bespovratno uništen zaštitni znak hrvatskog turizma. Taj Zlatni rat kojem su posjekli borove, izgradili građevine i poharali podmorje upravo nam je u svoj svojoj čudesnoj ljepoti poslao jedno srce ispisano morem i žalom. Nismo ga zaslužili, ni srce ni Zlatni rat.
Koja je uloga umjetnika u ovom otuđenom, “robotiziranom” svijetu?
Biti nada, prozor u svijet kakav bi mogao biti. Umjetnici mogu puno, nisu često ni svjesni svoje snage. Pjesme povedu revoluciju, zaustave rat i povežu svijet. Nikada neće nestati ta snaga bez obzira na svu tehnologiju koja nas osvaja, a koju i umjetnici sve više koriste u stvaranju. Iako nisam pobornica pretjeranog korištenja tehnologije, uviđam praktičnost upotrebe Instagrama u dopiranju do ljubitelja slikarstva širom svijeta.
Kako doživljavate pandemiju i na čemu sada radite?
Umjetnicima je iznimno teško, jer su zaboravljeni od svog ministarstva. Izgleda da je naš rad manje vrijedan, jer se o svim ostalim djelatnostima skrbilo cijelu godinu, a za umjetnike samo tri mjeseca u 2020. Izolacija mi je donijela potpuno drugu percepciju stvarnosti koja me duhovno ispunjava. Naime, ostala sam u potpunoj izoliranosti i nedostatku materijala za rad, pa sam za podlogu počela koristiti samo ono što sam imala : kutije od hrane, lijekova, namještaj, luster, obuću,... I tako je nastala čitava izložba koja priča o čudnim vremenima i svemu o čemu sam maštala, a bilo mi je nedostižno, mjestima kojih se sjećam i koja ću opet posjetiti. Izložit ću je u Sveučilišnoj galeriji Vasko Lipovac u Splitu. Usprkos svemu, postali smo svjesniji važnosti susreta, stiska ruke, zagrljaja i poljubaca. Uistinu važne stvari, sada cijenimo više.
