Koja je razlika između filmskog i kazališnog redatelja? Onaj prvi ima glas “poštiman” za prostranstva filmskih setova, pa kad drekne, guli se boja s fasade kazališta. Upravo tako dočekao nas je redatelj Vinko Brešan u Satiričkom kazalištu Kerempuh gdje režira “Ustav Republike Hrvatske”, a čija je premijera u subotu, 25. veljače.
No, bez brige, vika koja nas je dočekala nije bila upućena glumcima, već je to bio jedan sasvim hektičan dan u kojem je Brešan uz glumačku probu morao odraditi i probu svjetla za predstavu, ali i biti na izbornoj skupštini Društva hrvatskih filmskih redatelja.
Film “Ustav RH” upravo se okitio još jednom svjetskom nagradom. Je li takav uspješan filmski predložak opterećenje za rad na predstavi?
To je prednost jer uspjeh filma je marketing predstave.Različitost medija filma i kazališta nameće svima koji rade ovu prestavu da traže drugačija rješenja. Zašto volim raditi u kazalištu? Zato što ne moram robovati realizmu. Film je mnogo veće podražavanje stvarnosti od kazališta. Kazalište je mnogo artificijelnije. Ako želim u kazalištu napraviti scenu koja se zbiva na Mjesecu potrebno mi je samo prazna scena i dva odlična glumaca. Ako to isto želim napraviti na u filmu treba mi scenografija od četiri mijuna dolara. I zbog te artificijelnosti teatra imam mogućnost služiti se kazališnim znakovima.
>>Navojec: Koji to računovođa zna što to doprinosi razvoju kulture?
Što je to tako privlačno u priči “Ustava RH”?
Privlačne su ljudske sudbine. Ova priča o nesretnim ljudima odražava vrijeme u kojem mi danas živimo. A kako je autor teksta Ante Tomić tu ima i jako puno humora tako da se ta tuga i humor na jedan lijepi način izmjenjuju.
Hoćemo li se na predstavi više smijati ili ćemo imati čvor u želucu?
Ovaj tekst iščitavam kako ga ja vidim i nisam se opterećivao time da bude duhovit i smiješan. Nisam tražio geg. Ali bit će smiješno onoliko koliko je smiješan tekst Ante Tomića. Pokušao sam, ništa mu ne dodati.
Kako ste podijelili uloge?
Borko Perić je Vjeko Kralj, Nikša Butijer Ante Samardžić, a Ana Maras Harmander njegova žena, Vedran Mlikota svećenik, a Damir Poljičak je stari Hrvoje Kralj... Sve su to vrhunski profesionalci.
Što ste savjetovali glumcima: gledati film ili ne?
Nisam im ništa savjetovao na tu temu. Vjerujem da su svi gledali film, ali to je nevažno. Tu su sve iskusni glumci koji znaju iščitati stvari na svoj način, stvoriti likove. Ne vidim tu neki problem. Svatko od njih mora napraviti svoj lik. Teško je razmišljati o filmu i vući paralele. Kad bismo razmišljali na taj način i radili, primjerice, “Tramvaj zvan čežnja”, tada bismo pitali tko glumi Marlona Branda. To nema nikakvog smisla.
Teško se oteti dojmu da vaš rad na ovoj predstavi ostao u sjeni svega što se događa oko HAVC-a. Svrstali ste se na stranu onih koji brane HAVC i hrvatski film. I pri tome ste dobili epitet “pristojan” redatelj. Jeste li to shvatili kao kompliment ili uvredu?
Mislim da danas mnogo bolje prolaze nepristojni ljudi. Čudna su vremena. Činjenice su prestale biti bitne. Bitnije je gdje vas svrstavaju. Nisam gledao tu TV emisiju, ali su mi rekli kako su se jedna gospođa iz jedne civilne udruge i voditelj složili da ja kao autor ne mogu predstavljati hrvatski film.
Možda indonezijski?
Možda! “Kako je počeo rat na mom otoku” je imao više od 342 tisuće gledatelja, “Svećenikova djeca” više od 158 tisuća, a “Maršal” više 100 tisuća gledatelja. To znači da je moja tri filma gledalo više od 600 tisuća ljudi. Ne u Srbiji, ne u Indoneziji – nego u Hrvatskoj! I sad ja ne mogu govoriti, kao autor, o hrvatskom filmu. Stvarno me zanima popis autora koji to mogu. To bi bilo zanimljivo vidjeti. S druge strane, čitam kako su oni koji se bore za HAVC svi od reda ljudi koji su se okoristili HAVC-om. Na tu temu mogu reći ovo: u devet godina postojanja HAVC-a, od 2008. godine naovamo, režirao sam samo jedan naslov – “Svećenikovu djecu”. Usporedbe radi, od 1996. do 1999. godine, povjerenik za film Antun Vrdoljak odobrio mi je sufinanciranje dva filma, „Kako je počeo rat na mom otoku“ i „Maršala“, što znači da mi je on bio dvostruko naklonjeniji nego HAVC. I zato mislim da imam pravo boriti se za HAVC kao ideju neovisnosti hrvatskog filma od politike.
I tako smo došli do ključne riječi – politika. Zašto je baš sada politika odlučila “staviti šape” na hrvatski film?
U ovom trenutku, budimo toga svjesni, politika odlučuje o sudbini hrvatskog filma. Čuli smo politiku koja je rekla da će se “demontirati sustav”, čuli smo i politiku koja je rekla da će “sustav ići dalje”. To su dvije potpuno suprotstavljene politike i sada je zapravo jedino pitanje koja će pobijediti. Na žalost, pesimistička je stvarnost da smo u tome mi ljudi od filma statisti. Sa strane gledamo što će se dogoditi u sferi politike. No, i mene je iznenadio enormni interes politike za film, da filmovi nisu imali toliko uspjeha zadnjih godina, taj interes vrlo vjerojatno ne bi postojao.
Kako biste vi riješili problem HAVC-a?
HAVC nije problem. Problem je ovo što se oko njega događa. HAVC je, sam po sebi, fantastična ideja u koju ja iskreno vjerujem.
Kakav bi čovjek trebao biti na čelu HAVC-a?
Daniel Rafaelić je imenovan za v.d. ravnatelja. Poznajem ga i cijenim. Gledao sam i čitao njegove intervjue nakon imenovanja i sve što on govori je beskrajno pametno, svaku njegovu rečenicu bih potpisao. Ostaje nam osnovni problem: on je, kao i ja, čovjek filma. I on ne odlučuje o sudbini hrvatskog filma. A ideja HAVC-a je da kreativci prepoznaju kreativce i njihove projekte i mislim da treba ostati upravo tako.
No, uvijek će biti onih koji su odbijeni? Je li ovo matrica po kojoj svatko tko je nezadovoljan, a tu u igru ulazi i nemali umjetnički ego, može vikati: “Držite lopova!”?
Ja sam taj koji je u jednom trenutku bio nezadovoljan. Imao sam film “Svećenikova djeca”, koji je osim što ga je vidjelo 158.000 gledatelja u Hrvatskoj, osvojio nominaciju za Nagradu europske filmske akademije za najbolju komediju i bio prodan za kino distribuciju u 40 zemalja u kojima ga je vidjelo preko 150.000 gledatelja. Nakon toga sam predao novi projekt na HAVC, scenarist je bio Mate Matišić i HAVC je taj projekt odbio. Odbila su ga dva povjerenika, nije bitno koja. Je li mi bilo drago? Naravno da nije! Jesam li bio ljut? Bio sam bijesan! Ali sam uzeo recenzije u kojima je bilo obrazloženje tog odbijanja i zajedno s Matom Matišićem sjeo i počeo po tim recenzijama pisati novu verziju scenarija. Mate Matišić i ja smo tako postupili jer vjerujemo u sistem.
Kako se ljudi na mjestima povjerenika mijenja, jeste li vi odlučivali o tuđim projektima?
Samo jedan put. Ja i još dva člana odlučivali smo o projektima koji su već biti snimljeni, pa je trebalo odlučiti hoće li im HAVC dati sredstva da ti filmovi uđu nacionalni program i budu prikazana na Filmskom festivalu u Puli. To je bilo davno, ne sjećam se svih filmova.
Mislim da smo odobrili sufinanciranje za film „Jozef“ producenta Joze Patljaka, „7 sex 7“ redateljice Irene Škorić, „Ćaću“ Dalibor Matanića, te još neke. Evo, da stvar bude zanimljivija Dalibor Matanić je bio član onog povjerenstva koje je odbilo novi projekt Mate Matišića i mene. Ali, to je dio našeg posla. I toliko o principu „ja tebi, ti meni“, koji navodno vlada u HAVC-u. Ja sam odobrio Matanićeve film, on je moj odbio. „Ja tebi, ti meni“ nikada nije bila ideja HAVC-a.
>>Ornela Vištica se osvrnula na temu HAVC-a i Hribara i potakla burnu raspravu među glumcima
>>'Ustav Republike Hrvatske' osvojio nagradu za najbolji film u Santa Barbari
U sveopcem kreštanju 'filmskih umjetnika' ni rjec o nalazu drzavne revizije, pa tako i kvazinovinar nije niti jednom rjecju pitao druga podobonga za nalaz drzavne revizije? znaci ne priznajete reviziju hrvatske drzave ali novce te iste drzave morate arciti. Predlazemm da se u Ustav unese odredba o tome da bresan,matanic, i ostala ekipa MORAJU svaku godinu dobiti barem 40 milijuna kuna novaca poreskih obveznika, takoder mora biti odredba da ih nitko ne smije pitati kako se arci taj novac, a druga podobnoga koji se hvali brojem gledatelja pitam ZASTO SU VAM ONDA POTREBNI NOVCI PORESKIH OBVEZNIKA?.