Nakon prošlogodišnjeg već stiže novi e-mail od Tomasa, najvjernijeg običajima i okupljanjima: “Dragi moji, hajde da se vidimo i ove godine, znam, mislite, prebrzo je, ali kako nam ih prema zakonu vjerojatnosti ne ostaje previše (godina), predlažem da sjećanje na maturalne dane našeg gornjogradskog razreda Klasične gimnazije (još uvijek najboljeg u generaciji) obavimo u srijedu, mjeseca lipnja, godine Gospodnje u Starom fijakeru, u Mesničkoj ulici.”
Ne i opet, uzdahne Ona, iako mora priznati da su i mjesto i ime, Stari fijaker, dobro odabrani. U centru grada, kod tramvaja, tako reći u kvartu, svima znano, vjerojatno ne preskupo. Ići ili ne ići, pitanje je bilo kao i uvijek živo i bolno jer zna kako (ali ne zna zašto) joj je to okupljanje ljudi i sjećanja na jednom mjestu u određeno vrijeme tako teško padalo. Kao nasilno vraćanje u prošlost, ne, prije bi rekla u budućnost jer joj je sve jasno ukazivalo na protok vremena i događaja pa se s takvim protivnikom teško nosila. A kako je u međuvremenu još umro, naglo, shrvan teškom bolešću njezin dragi partner s maturalnog plesa u Glazbenom zavodu, kasnije poznati zagrebački odvjetnik, nije joj se mililo doći ni na proslavu pedesetogodišnjice (mature) a kamoli sada? Dan je bio izuzetno vruć i nepodnošljiv, prazan i bez događaja. Jutro je po običaju ispunila kavicom na Keglebajsu u pasjem društvu. Odmah je znala što obući. Nešto jednostavno, neupadljivo. Što će zvijezde razreda (obući), već je naslućivala jer praktički ženski razred godinama se natjecao u bojama, izboru tkanina, visini petica, boji kose. Nije važno, mislila je, prošli su ti dani kad je bila tek obrtnikova kći, nasilno ubačena u tu sredinu u kojoj se do danas osjeća stranom i nedoraslom, okružena potomcima svih viđenijih ljudi u gradu. K vragu, još me boli, mislila je, po ne znam koji put prevrćući događaj sa sata latinskog kad joj Iva nije htjela prišapnuti točan odgovor te ju je zbog signala nogom tužila profesoru, a Ona, Ona je htjela umrijeti od srama i užasa shvaćajući posljedice loše ocjene, roditeljskog prijekora, nerazumijevanja razrednog vijeća, pred maturu.
Sve joj je to ponovno prolazilo glavom. Začula je đački žamor, vidjela dječje glave od prve do posljednje klupe i uspoređivala sa sjećanjima i slikom iz tih davnih dana, što ju je dobila od Tomasa, neki dan, na kavi. Još je jednom provjerila mail: u 20 sati. Hvala Bogu da nije u 19 sati. Taj Stari fijaker uistinu je star pa je pitanje ima li klima-uređaj. Kad je bila prošli put? Sa sinom? Ili kad je izlila potok suza u znak sjećanja na jedne dane, njoj tako mile i znane? Već je htjela nazvati, ali ne, ma kakvi, ne bi oni (Tomas i Fijaker) to priuštili ljudima u godinama, dok slave sjećanje na mlađahne dane i koji svi uzimaju tablete, što protiv tlaka, što protiv nedosanjane prošlosti, što protiv užasavajuće budućnosti, uz postepeno slabljenje srca? Sišla je kod Britanskog trga (oduvijek ga pamti kao Mali plac), prošetala, da ne stigne štreberski prva, u prolazu Tuškanac promijenit će sandale s niskom petom, isplanirala je, i obuti one s visokom (najvišom), da puknu od jada sve one razredne dive, ljepotice, zvijezde, kojima se svojedobno nije svidjela ni njezina jaknica u Merlinka-stilu ni haljina u kojoj je plesala u Glazbenom zavodu. Po običaju, nije se mogla sjetiti što su za tu priliku obukle njezine suparnice, u hodu su joj odzvanjali stihovi Dobrice Cesarića i da je trebala upisati komparativnu književnost, ali je upisala medicinu. Prisjetila se i da joj nije dodijeljena nagrada za ovogodišnju kratku priču kojom bi se mogla večeras pošpinčiti, ušla u prolaz, osjetila blagodat svježine s Tuškanca, produžila do ugla gdje se svojevremeno rastepla bomba na putu prema Banskim dvorima, zaokrenula desno, naišla na rupe i jednu ogromnu što je sad činila Mesničku, prešla preko, (i tek tamo) promijenila sandale i pažljivo se spustila ispunjena i sretna do Starog fijakera. Sve je bilo kao prije. Nad vratima šepurila se kočija, na ulazu iste stepenice preko kojih bi se nepažnjom ili zanesenošću moglo pasti, gle, nema još nikoga, pomislila je smetena, ovaj što ulazi, ona ga ne poznaje. U bircusu ugodno, poluprazno, u dnu neko društvo, evo ih, ali nisu bili, uočava jedna vrata lijevo kod kuhinje, čuje žamor, mora da su tu i hrabro ulazi. Na svojim visokim petama, uzdignuta iznad prošlosti, nedotaknute budućnosti, svi već sjede, uh, i razrednik je tu, ona kasni, pa kako, čuje se pljesak odobravanja, došla je, svi se vesele, i Ona (im) se prvi put poveseli iako je došla u krivo vrijeme (pisalo je u 19 sati), ali Ona je zapisala u 20 sati, pravda se, nema veze, Herca, rekli su joj, glavno da si došla, sjajno, ipak je došla, još je netko od tih sijedih glava ponovio, kao da je zvijezda koju su baš čekali. A tako se i osjećala.
Prvi put ne više Mala Ona, sada Velika Ona. Na brzinu joj je proletjelo glavom – čitaju li oni kratke priče Večernjeg lista kojima je ove godine također obljetnica (pedeseta), kao da je bilo nabitnije dobiti ocjenu od te skupine koju je jedva prepoznavala i s kojom se (konačno) izravnala veličinom u svojim mislima, a bol u srcu zamijenila radošću i ponosom? Da, čitali su i veselili se njezinu uspjehu i ponosili se njome. Ma nije moguće, snebivala se Ona, još u neprilici zbog kašnjenja i osupnuta takvim dočekom. Pa oni, znači, znaju za nju, mora uredniku poslati i ove godine priču iako je odlučila da neće, misleći da nema svrhe, smisla... Večer je protjecala ugodno. I Goran je došao, stomatolog, trebat će od njega stručno mišljenje, mora ga pozvati na kavu ovih dana. A Gašo, Gaše nema? Eto, imala je čak dramaturga u razredu, i to poznatoga, a njezin je Šmigulin još u ladici i njegov engleski prijevod. Ostali, svi su doktori. Ni sami sebi (više) ne mogu pomoći. Sluša… Minja, farmaceutkinja, proučava teologiju, Tea vesela kao i uvijek, šeta psa, ona druga Eva (prva nije došla, živi u Njemačkoj) ima mačke, unučicu i sretan brak, oni putuju, nemaju vremena, oni se vole, oni se još drže za ruku, on je i sad došao kao da je dio razreda da bude uvijek uz nju. Višnja naporno radi, iako na oba umjetna kuka, hoda bez štapa, predaje, organizira, ona dva muška u dnu sale još su zgodna, vražji Miki, kao da je skinut sa stare razredne slike, i sad čuje kako urla – Prizren je za mene prezren jer nije poslužen dobro pečenim jajima, razmažen, mamin sin, ostalo ne zna. Ona ne zna ništa o ljudima s kojima je osam godina dijelila dolaske i odlaske u školu, uspjehe i packe, profesore iz latinskog, grčkog, francuskog, događanja što politička što društvena jer nikada ni s kim nije prijateljevala, mama joj je bila stroga, nepovjerljiva, govorila bi, ti nemaš što raditi po ulici. Išla bi u školu i doma, povremeno na ples i to je bilo sve.
Začula je razrednikov glas. Obnavljao je uspomene. Našao je neki dopis, zahtjev za maturalno putovanje. Koliko je koštalo (34.000 dinara), tko ga je organizirao (General turist), pa su išli ovuda pa onuda pa preko Kolašina na Cetinje pa na Kotor i potom brodom. Netko se sjetio ovoga, netko onoga, svi su bili glasni kao na satu razredne zajednice, sjetili su se i spavanja na palubi i bijega u Opatiju kad su skoro propustili vlak za Zagreb želeći čuti koncert Bijelih strijela. To što smo se vraćali brodom, imamo zahvaliti mome djedu Hvaraninu, čula je razrednika kako se hvali i čudila se kamo je nestao onaj mladić sa slike, tek nešto stariji od njih u kojega je bio zaljubljen dobar dio učenica, onaj njegov osmijeh, rječiti pogled, gdje se skrio, mora da sanja. Da, stvarno sam rekao da je Prizren prezren, čula je istovremeno kako Miki viče, baš kao nekada i na isti način klateći se, da, njega je prepoznala, ali tko je onaj i onaj, i ona pokraj i preko puta, ma nije moguće, sad shvaća što je pjesnik htio reći da je bolje biti pijan nego star. Pa je otpila svoje vino. I pojela još malo štrukli. Konobar je svako toliko dolazio da provjeri jesu li još živi jer su se dobrano preznojavali. Minja je čak problijedila, jače od papira, pa se Juja zabrinula da će se srušiti. Na zidu je visjela obavijest – klima-uređaj je u kvaru. To ti je kao da ispred rupe na cesti napišeš – pazi, rupa – pa što bude, nitko kriv, prokomentirala je Eva. Na vratima je zato pisalo soba za pušenje, ali na nesreću ili sreću, nitko od prisutnih nije bio pušač (zamislite). Čujte vi, konobar, kaj to znači, obrecnula se Ona glasno, pa gdje vam je klima, na što je konobar samo nešto nerazumljivo promrmljao, motreći je. Imala je osjećaj da ju je prepoznao iz onih dana kad je ispijala pivo i jela pivske krušiće s teniskim društvom Gornji grad ili s ručka sa sinom koji je u međuvremenu postao uvaženom facom ili… Kako bilo, u toj sauni, u toj nepriličnom okruženju onda su se slikali. Sjeli su u kut jedan do drugoga, na istom stolcu po dvoje, ritima stisnuti kao najbolji prijatelji, sretnoga osmijeha i ozarenog lica da bolje izgledaju na slici. Bog zna kako će ispasti današnja fotografija, pitala se, jer na prošlogodišnjoj koja joj je poslana nije odmah shvatila tko su ti ljudi. Na Tomasa je, kao i uvijek, pao najteži zadatak. Zatražiti račun, zatim zbrojiti prisutne i podijeliti.
Ispalo je da taj Fijaker, iako star, jako drži do sebe pa je takav ispao i račun. Kao da je klima radila, a nije radila. Kao da su pušili, a nitko nije ni zapušio. Kao kad je Marica Hrdalo trebala platiti račun za sobu s pogledom na more, a samo je prenoćila. Skupljajući krupne novčanice pa sitne, polako su se pozdravljali. Bok, vidimo se, ili bumo se vidjeli tj. čuli, morali bi se vidjeti, odzvanjao je i futur prvi i futur drugi i kondicional, sve samo prazna obećanja jer, koliko je njoj bilo poznato, nekolicina se svih tih godina viđala, a ostali tek u prolazu i to bez obaveznog poziva na kavu. Takvima ih se oduvijek sjećala i kome su uopće bili potrebni ti desetogodišnji, pa petogodišnji, pa trogodišnji pa na kraju polugodišnji susreti i obnova sjećanja na dane u kojima su planirali budućnost, ostvarivali sadašnjost, svaki na svoj način? Najvjerojatnije zbog usporedbe vlastite veličine u tuđim očima i sudbinama, karijerama i padovima, usponima i promašajima. Kao kad je mali Ivica ostao u kazni dok su sva ostala djeca i odrasli bili na misi, pa nemajući izbora upitao bika u štali kako mu se sviđaju njegove nove hlače, jer bez potvrde, makar i bika, nije bio sretan što ih ima! Još je pala pokoja pusa, komentar, bilo je lijepo, asfalt se, hvala Bogu, ohladio, noć osvježila. Naišli su na još po kojeg prolaznika, razrovanu Mesničku, Ilicu, tramvaj. Da se nije umiješalo svjetlo grada, mogli bi vidjeti zvijezde s Tuškanca. Jedan dio puta, do ugla, hodala je pokraj nekoga, zatim je taj netko skrenuo lijevo prema Trgu, rekla je, mogu i ja do Trga pa ću tamo na tramvaj prema zapadu, ali ne, taj netko je skretao u Gundulićevu i nije imao volju produžiti do Trga, onda dobro, još jednom bokić i sretno, pa je skrenula desno, sama, prema tramvajskoj stanici.
Gle, i Višnja i Iva idu u njezinom pravcu, idete u moj kraj, a ne, one idu po auto koji su ostavile u okolici Malog placa. Još riječ i doviđenja. Možda se više nikada nećemo vidjeti, osjetila se ostavljenom, no tramvaj je već došao do Vinogradske pa stao kod Slovenske. Sišavši, napravi nekoliko koraka do čovjeka koji je stao kod semafora, omanjeg, starijeg, nekako poznatog, vjerojatno susjed, zaključi pa ga pažljivije pogleda. I čovjek pogleda nju. Praznim pogledom. Na semaforu je još bilo crveno, inače bi čovjek otišao. Tako su produžili pogled koji se počeo mijenjati iz nepoznatog u poznato... razrednik! Njezin razrednik kraj kojega je večeras provela tri sata, slušala kako čita onu molbu za maturalno putovanje, potiče sjećanja. Prva se snašla. To ste vi, gospodine profesore, zar u mojem kraju, kako to da se do sada već nismo sreli, pa ja svakodnevno po nekoliko puta ovuda prolazim i ispijam kavicu na Keglebajsu sa svojim psom. Imate li i vi možda psa, nastavila je kao da se radi o nekome iz pasjeg društva, susjedu u prolazu, a ne čovjeku od kojega je strepila do mature. On tu ne stanuje, stanuje kći i da, on tada šeće psa, njezina, ali nju nije nikada zapazio. Šteta, možemo to popraviti, reče Ona, sutrašnjom kavicom, uostalom, ja sam vaš dužnik, zar se ne sjećate tko mi je spasio život baš na tom maturalnom putovanju? Dakle, da se vi, dragi profesore, u onom času niste bacili na tlo i uhvatili me za noge, ja bih onda, u Skoplju, ispala iz vlaka i sada ne bismo stajali tu, kod tog semafora i pričali, a ne bi bilo ni moje djece, ni mojih unuka, ni svih onih života koje sam u zvanju liječnice imala priliku spasiti. Smeo se. Gledao ju je s nevjericom. Ali on na žalost već sutra putuje na Hvar. U očima mu je čitala da se sjeća kako se ne može sjetiti (barem ne dovoljno) te djevojčice iz prvog reda što je uvijek imala probleme s profesorom iz latinskog, sklone pisanju pjesama i priča. Vidjelo se da je još nešto želio dodati, ali kako je semafor promijenio boju, samo ju je kratko pozdravio i odmah krenuo te ubrzo nestao u polumraku noseći sa sobom sve njezine dvojbe i strahove. Ipak je vrijedilo doći na taj sastanak u Stari fijaker, još je dugo razmišljala, prolazeći iste te večeri, tim istim putem, preko istog semafora, sa svojim vjernim Pablom.
mogao je Tomislav doći na svoju godišnjicu mature