Goran Lelas, dugogodišnji modni ilustrator i art direktor Voguea, najvažnijeg modnog časopisa na svijetu, dizajner dječje odjeće, kostimograf i autor slikovnice "Tajna nestalih misli", preminuo je u Zagrebu nakon teške bolesti.
Rođen je 1958. godine u Zagrebu, diplomirao je dizajn na Tekstilnom fakultetu u Zagrebu, nakon što četiri puta nije bio primljen na Likovnu akademiju. Nakon studija odlazi u Italiju gdje započinje karijeru u modnom časopisu Vanity, a kasnije će realizirati svoju najdužu suradnju upravo s Vogueom. Osim u Italiji i Hrvatskoj radio je i živio i u New Yorku i u Japanu.
Bavio se dizajnom igračaka i cipela, a kreirao je i vlastitu liniju dječje odjeće Monx. Autor je spomenute hit slikovnice „Tajna nestalih misli“ kao i 69 lutaka u televizijskoj seriji „Slovo na slovo“, remakeu kultne jugoslavenske dječje lutkarske serije iz 60-ih.
Kao kostimograf najviše je surađivao s Krešimirom Dolenčićem. Suradnju su počeli na operi „Aidi“, koprodukciji šangajske opere i opere iz New Jerseyja, a radio je kostime i za predstave Paola Magellija, Saše Broz i Vanje Matujec.
Pamtit ćemo ga i po predstavi „Somewhere City" nastaloj po njegovoj bajci za djecu i odrasle s jakom mirovnom i ekološkom porukom o letećem gradu, a koja je zapravo samo dio Lelasova slavnog svjetskog projekta koji uključuje dizajn, proizvodnju i distribuciju plastičnih i plišanih art igračaka. Lelas se tim projektom bavio godinama, a igračke se proizvode u kompaniji StrangeCo u San Franciscu i prodaju se širom svijeta, od SAD-a preko Europe do Azije. Na američkom tržištu pojavile su se čak i u prestižnim MoMA-inim trgovinama.
Imao je nezaustavljiv imaginarij i nije znao za granicu između stvarnosti i iluzije, štoviše o tome je jednom rekao: „Iluzija za mene ne postoji. Sve je stvarnost, od trenutka kad se rodiš ulaziš u svijet mašte debelo opskrbljen darovima i kanalima za spajanje. Stvarnost je za mene irealna jer smo je nekako uspjeli stvoriti lažno realnom. Realnost je nešto drugo, a iluzija je zgodna riječ koja zvuči kao isprika ako se, u nazovi realnom svijetu, netko usudi igrati. Mislim da se za igru i maštu apsolutno ne treba nikome ispričavati ili to nazivati iluzijom.“
Dragi moj Gogo, imao sam tu čast i privilegiju upoznati te, družiti se s tobom i shvatiti koliko si magičan, drag, dobar, mio i jedinstven. Nikada te neću zaboraviti, uvijek ću te držati u srcu i jednom kad se vidimo gore, zamolit ću te da me naučiš crtati, jer čarolija koju si prenosio na papir, platno, a i ljude je nešto uistinu posebno i iskonsko. Hvala ti na svemu. Dragi prijatelju, počivao u miru i neka ti je laka zemljica. Najiskrenija sućut obitelji i prijateljima. Vaš D.