Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u subotu je ugostilo zavidan broj predsjednika po četvornom metru: uz Ivu Josipovića koji je premijerno predstavio svoju operu "Lennon", u svečanoj loži jedan do drugoga sjedili su i Stipe Mesić, Kolinda Grabar Kitarović te Zoran Milanović.
Ne događa se svaki dan da bivši predsjednik predstavlja operu o jednoj od najvećih glazbenih zvijezda u povijesti, pa ne čudi da je za "Lennona" vladalo golemo zanimanje, a u HNK su požurili i oni koji inače ne prate kazalište, operu ili klasičnu glazbu.
Dio publike, ispostavit će se poslije, nadao se da će se Josipović skladateljski poigrati s temama iz poznatih Lennonovih pjesama, kao i da će libreto Marine Biti sadržavati nešto dublju razradu odnosa koji su obilježili Lennonovu priču. Ukratko, priželjkivali su energiju i dramu rockerskog mjuzikla, a dobili relativno neuzbudljivo operno djelo čiji su glavni aduti poznata imena autora i njegovih junaka.
Stvar je spasila efektna režija Marine Pejnović, koja je "Lennonu" dala potrebnu dinamiku i začudnost, a iskoristila je i često zanemarene mogućnosti rotirajuće pozornice kojom je naglasila vrtoglavi ritam prekratkog života glavnoga junaka.
Podijeljena u pet slika ili snoviđenja, opera počinje i završava činom ubojstva – u međuvremenu pratimo reminiscencije formativnih trenutaka Lennonova života, od gubitka roditelja, preko ljubavnog trokuta Yoko – John – May, ali i trokuta u kojem su se za utjecaj nad Lennonom borile Yoko Ono i teta koja ga je odgojila, do potpunog raspada odnosa unutar benda čemu je kumovala omražena Yoko.
U početku suviše prigušen, a kasnije opušteniji Domagoj Dorotić bio je solidan u naslovnoj ulozi, a prava heroina premijerne noći bila je sjajna Marija Kuhar Šoša kao Yoko Ono, koja je na koncu dobila i uvjerljivo najveći aplauz. Vrlo upečatljiva bila je i Dubravka Šeparović u ulozi Lennonove ljubavnice May Pang, a snažan je bio i Ozren Bilušić u ulozi fanatičnog ubojice Chapmana – jedina smetnja u njegovoj nadahnutoj izvedbi teksta na engleskom jeziku bio je snažan slavenski naglasak, koji je mučio i dio drugih pjevača.
Redateljici i izvođačima, uključujući i članove zbora, baleta i orkestra HNK koji su pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera dali sve od sebe mnogo je pomogao i ostatak kreativnog tima, koji je "Lennona" pretvorio u vizualnu atrakciju. Geometrijska scenografija Ivana Lušičića Liika preslaguje se poput lutkine kuće, pa je to malo okvir sobe ili prepreka na cesti, a malo tonski ili televizijski studio iz šezdesetih. Panele tijekom cijele izvedbe na pozornici premještaju tehničari HNK, pojačavajući dojam nestalnosti života provedenog među kulisama.
Izvrsni su i gotovo dokumentarni kostimi Zdravke Ivandije Kirigin, koja je čitav zbor obukla identično kao glavnog junaka, pretvarajući ga time u jeku njegovih misli, a posebno je dirljivo vidjeti dječake Borka Bajuttija i Nou Vlčeva u prevelikim bijelim kaputima, koji naznačavaju težinu nesnalaženja mladića, koji je istodobno želio bio pacifist i revolucionar, u svijetu odraslih. Šteta je samo da nije malo više uloženo u perike koje nose glavni protagonisti, kao i to što Dorotić nije kao na probama imao raspuštenu kosu, jer s njome je ipak malo više nalikovao na Johna Lennona.
Premijera Josipovićeve opere svakako je bila društveni vrhunac Muzičkog bijenala Zagreb, a bit će zanimljivo vidjeti koliko će se zadržati na repertoaru HNK, čija ju je intendantica najavila kao jedan od ovogodišnjih programskih aduta.
