Kamen, čekić, dlijeto za fino, špica za grubo... Kipar Josip Marinović (83), već osam desetljeća vrti isto. I ne staje. Od jutra do sutra, jedino ima – pauzu za ručak. U umjetničkim krugovima slovi za majstora kojem u kamenu nema ravnoga...
– Nisam radio kipove samo kad sam se rodio. A rodio sam se, igrom slučaja, u Makedoniji. Valjda sam jedini Joža koji se rodio u Skoplju... U rodilištu su bili sami Ljupko, Ilija, Vlatko, Boban, Kire, Krste, Stole... i ja Joža! – smije se zagrebački kipar pa dodaje:
– Otac August koji je rođen u kolovozu, pa je tako djedu i baki bilo najlakše izabrati ime, bio je državni službenik. Inače je iz Sukošana, a majka Zorka iz Zadra. Zbog tatinog posla smo završili u Makedoniji.
Prvog čega se sjeća Joža, tu u Ljevaonici Ujević gdje radi danas, je – početak Drugog svjetskog rata. Tada je, 1941. godine, i počela njegova kiparska karijera.
– Živjeli smo blizu Maksimira, tada je to izgledalo sasvim drukčije nego danas. Nigdje nikoga, samo ledine... I uvijek se tam nekaj kopalo. Kanali, bunari, pa je bilo gline koliko te volja. I ja, kao dijete, imao sam možda pet godina, igrao sam se tom glinom. Igrali su se i drugi klinci.
Koji su bili prvi motivi?
– Počinjao je rat. Nama je bila interesantna ratna tehnika. Tenkovi, avioni, topovi, to sam uglavnom radio s pet godina. To su bila moja prva djela...
A kasnije?
– U Harambašićevu sam išao u sedmoljetku, nije tada škola trajala kao danas osam godina. I najinteresantniji predmet, naravno, bio mi je – risanje. To je zapravo bilo crtanje. Kad bi donijeli neki predložak, sjećam se neke skulpture ptice, mi bi gledali i risali. Ili bismo dobili zadatak – nacrtaj postolara koji radi cipele. Bio sam najbolji.
Risali ste, a što s kipovima?
– U sedmom razredu sedmoljetke, stigao nam je novi profesor crtanja, Bramor. Profesori iz likovnog obično su bili slikari, a ovaj je bio kipar. I tu je krenulo. Poslije škole, nas nekoliko došlo bi k njemu u kabinet, on je nama nabavljao glinu i krenuli smo raditi pravi posao.
Koji su bili motivi?
– Julije Cezar, sjećam se kako sam radio portret u reljefu. Bilo je puno odljeva grčkih, rimskih... Brzo sam se priključio zagrebačkom KUD–u Ognjen Prica, tada su kulturno-umjetnička društva bila popularna, a bilo je svega, od folklora, pjevača pa sve do – kipara. A ja sam bio najmlađi! Ante Despot nas je obučavao, a većina onih koje ću kasnije sresti na Akademiji, bili su već tamo. Ante Starčević, Marija Ujević, Neda Ivančević... Cijelu gimnaziju, a išao sam u Križanićevu, tada se zvala Druga muška gimnazija, ja sam radio kipove.
Druga muška gimnazija? Nije bilo djevojaka?
– Ne, samo dečki.
A druženje s curama? Samo poslije škole?
– Moglo je i prije škole, haha... Samo ne na nastavi.
Gdje ste pronašli ljubav?
– Moju Ančicu? Upoznali smo se kasnije, došla je s prijateljicom u moj atelijer. I brzo smo se spetljali... Ja sam tada imao 33, a ona 27 godina. Eto, nedavno smo slavili zlatni pir, u braku smo 50 godina! Počastili smo se u krugu obitelji za okruglu obljetnicu.
Poznati ste po skulpturama aktova, kako je supruga reagirala na gole djevojke u vašem atelijeru?
– E, to je pravo pitanje! Štos je u tome da ona nije znala, kad smo se upoznavali, da mi povremeno dolaze ženski modeli. Dogodilo se, eto, nakon godinu dana braka, da sam trebao napraviti ženski akt. I došao ženski model k meni u atelijer. Naravno, kolege ljubomorni. Zavidni. I bio jedan, da ga sad ne spominjem, ali znat će tko je, koji je nazvao moju Ančicu i rekao: “Gospođo Marinović, je l’ znate gdje je Joža”. Ona odgovori: “Kako ne znam. U atelijeru”. On pita: “A je l’ znate što on tamo radi?” Veli moja Ančica: “Znam. Modelira”. A on joj odgovori: “A nije baš tako... Gola cura je s njim!”
Je li supruga odmah došla do atelijera provjeriti što se događa?
– Nije. Nije ni mogla, atelijer je bio zaključan.
Što se dogodilo?
– Tek kad sam došao doma, ona me pitala: “Dobro, o čemu se radi, imaš gole modele, a ništa mi ne govoriš”, a ja sam se snašao, pa rekao: “To je dio mog posla. Normalna stvar. Pa što ću ti pričati, pa ni ti meni ne pričaš tko ti dolazi na posao u Zagrebačku banku”.
Dobro ste se snašli...
– Moja autorska skulptura zapravo i jest ženski akt. Njega smo na Akademiji i najviše radili. Moj profesor s Akademije Frano Kršinić radio je aktove koji su bili savršenstvo. U ono vrijeme je zagrebačka Likovna akademija visoko kotirala, ne samo kiparski, već i slikarski.
Tko je u vaše vrijeme bio na Akademiji?
– Antun Augustinčić, Vanja Radauš, Marino Tartaglia, Ivo Režek... Volio sam raditi, dolazio sam uvijek točno na predavanja, na vrijeme, nikad nisam izostajao. Volio sam raditi, a i ti profesori koji su nas učili bili su gospoda, s njima je bilo lijepo raditi. Fini ljudi, i znalci. Znali su mi pokazati.
Vratimo se na aktove, koliko dugo model stoji pred autorom kad radite akt?
– I po dva tjedna. Bilo je i muškaraca, no ženski su modeli bili puno sigurniji. Znate, muškarci bi došli, bili tjedan dana, a subotom kad bi bila isplata, oni bi pokupili novac i više se ne bi vraćali. A kip bi ostao nedovršen. A žene, one su dolazile, bilo da se plaćalo ili ne.
Jesu li kipari petljali s modelima?
– Bilo je i toga. Jedan kolega slikar je i oženio djevojku koja nam je bila model. A mene su davno upozorili – iz svoje sredine cure se ne diraju. Ni na Akademiji, ni modeli koje sam imao kasnije. Rekli su: “Joža, radije sa strane pronađi ljubav, nemoj se petljati na poslu”. Tako je i bilo. Ja sam se toga držao.
Koliko ste aktova napravili?
– U kamenu oko 40 aktova. Sve skupa u kamenu sam napravio 130 skulptura, od malih formata po 30 ili 40 centimetara do kipova od tri metra. A u terakoti, bronci, to nisam ni brojio. Nikad nisam vodio evidenciju. Kad bih što napravio, kad bi otišlo iz atelijera, ja bi na to zaboravio. Radio sam dalje. Nisam bilježio.
Prestajemo pričati o aktovima, no od vaših 40 modela, svi su bili različite djevojke?
– Neke sam ponavljao, ako bi mi se svidjelo. Ali u pravilu su modeli bili različiti. Ostanimo kod brojki. Kod brojke 40.
Poznati ste u likovnom miljeu po tome da – ne pijete vodu. Je li to točno?
– Vodu ne pijem! Dobrih 40 godina nisam popio čašu vode. Tek u obliku čaja, ako sam prehlađen. Ili ljeti u gemištu. A da ću popiti vodu, ovako zbog žeđi, to ne...
Zašto ne?
– Ne paše mi. Meni vino bolje ugasi žeđ nego voda. Pivo nikad nisam ni pio, možda sam u cijelom životu popio 20 boca piva. Ne pijem ni žestoka pića. Samo vino mi je ostalo.
Crno?
– Crno. Na vino me naučio otac kad sam već imao 17 ili 18 godina, tata August bi za ručkom rekao: “Sine, popij čašu vina, to je dobro, paše uz ručak. Jedna čaša”. A nije znao da ću ja od čaše prijeći na flašu. Tako je počelo, vrlo sam rano počeo piti vino.
Do danas...
– Do danas.
Jeste li ikad čuli da netko ne pije vodu?
– Ne. Iako, jednom je netko u nekom društvu spomenuo mene i to kako ne pijem vodu, pa se netko javio i rekao: “Pa kaj?! Ni ja je ne pijem godinama”. Ali čovjeka ne poznam.
Zdravlje?
– Ma... Krparim. U ovo moje doba, imam 83 godine, stalno sam po kontrolama.
Koliko radite?
– Samo spavam i radim. Nešto i popijem između!
Svaki dan?
– Svaki dan od devet sam ja već u radionici. I tu sam do 14 sati. Odem na ručak, pa dalje, i do 21 navečer. Nikad niti ne spavam popodne! Kao mlad sam trčao, bavio se gimnastikom, svirao gitaru u orkestru, ali sve sam reducirao kako bih mogao raditi svoj glavni posao.
Ima li još što neobično u vašem životu?
– Neobično?! Pa ja sam sasvim standardni tip. Dapače, 60 godina sam samostalan, živim od ovih ruku. Plaće nikad nije bilo. Što sam napravio, od toga sam živio. Jest, živio sam skromno, ali sam tu!
Imate 83 godine, do kada ćete raditi?
– Dok mogu! Nema tu termina. Kad ne budem mogao više stajati, onda ću sjesti pa ću raditi kipove. Radit ću dok ruke i glava izdrže. Znate, mora se to dvoje poklopiti, nisu samo ruke. I glavu se nešto pita, mora se malo misliti, nije kiparstvo samo fizika.
I dalje prihvaćate poslove?
– Naravno! Svaki posao koji mogu napraviti ja ću i prihvatiti. Što se kamena tiče, odustao sam od velikih formata, nemam više snage penjati se po skelama. Ali male kipove u kamenu ja i dalje radim punom snagom!
Tu je i portret Alojzija Stepinca. Netko ga je naručio?
– Ne... Napravio sam ga za sebe. Stepinac je interesantna osoba. Koji su vam najdraži portreti? Spomenuli ste Julija Cezara iz sedmoljetke.
Tko je slijedio?
– U HNK imam dva reljefa, skladatelje Jakova Gotovca i Borisa Papandopula. Na Medicini, u zgradi dekanata, biste Hipokrata te dubrovačkog liječnika Gjure Baglivija, koji je bio veliko ime, uostalom bio je liječnik dvojice papa. Tamo je i bista prvog dekana Medicinskog fakulteta. Na Ekonomskom fakultetu napravio sam bistu njihovog poznatog profesora, na Farmaceutskom fakultetu zaštitnike farmacije Kuzmu i Damjana, ljekarnika iz 4. stoljeća, zatim profesora Frana Kušana, velikog botaničara ...
Ipak, sakralni objekti obilježili su vam karijeru...
– Tako je, najviše sam radio sakralne motive. U Sinju sam radio Sinjsku gospu u mramoru visoku 270 centimetara, draga mi je i Gospa od Anđela visoka 260 centimetara, u Zagrebu je Gospa visoka 200 centimetara, ona je u crkvi Svete Mati Slobode. Puno je bilo spomeničke plastike, pogotovo u mlađe doba, kada se još nismo afirmirali. Bista borcima bilo je mnogo, ali ja ih nisam radio.
Za koga ste najviše radili?
– Za franjevce iz Bosne. Nažalost, mnogo je mojih skulptura u ratu i uništeno. Mnogo je crkvi srušeno, pa su i moji radovi stradali.
Što je sve stradalo?
– Evo, u samostanu Plehan kraj Dervente bio je kip Gospe s djetetom, reljef Oplakivanje. Toga više nema. U Bosanskoj Posavini radio sam Žalosnu Gospu visoku 190 centimetara u kamenu, ni nje nema. Imao sam u Podmilačju, mjestu kod Jajca, skulpture Mrtvi Krist te Oživljavanje Jairove kćeri. One su bile u crkvi Svetog Ive, to je u BiH najveći blagdan, tamo su velika hodočašća kao i kod nas u Mariji Bistrici. Po 50.000 ljudi dolazilo bi na Svetog Antu. Da se vratim na Plehan, tamo je bila i Mala Gospa, pozlaćena terakota visoka 180 centimetar. Ni tih skulptura više nema.
Kako su uništene?
– Samostan na Plehanu uništili su tako da su uvezli kamion pun eksploziva. I sve je do temelja razoreno...
Jeste li u karijeri mogli napraviti više skulptura?
– Naravno! Ali nikad nisam imao pomoćnika, sve skulpture radio sam sam. Od grubog do najfinijeg, sve moja ruka. Izgubio sam samo na obradi kamena više od deset godina. Napravio sam nekoliko stotina figura, a da sam, kao neki drugi kipari, imao pomoćnika, bilo bi ih tisuću ili dvije.
Što radi kiparov pomoćnik?
– Skida suvišni kamen. Priredi sve, tako da kad autor dođe, ima svega dva ili tri milimetra do finiša. A ja sam morao skidati i po 150 milimetara prije nego bi došao do te faze.
Skulpture nosite sami?
– Sam sam ih i nosio...
Koja je cijena, recimo, kilograma kamena?
– Kamen je danas skup, oko pet eura dođe kilogram. Ako uzimate više, onda cijena pada. Recimo tona kamena stoji 10.000 eura. Onako, u grubo, za kvalitetan mramor. I tu nema pogađanja. Ima i skupljeg kamena. Neki ne pitaju za cijenu, mogu si to priuštiti. Recimo, u Saudijskoj Arabiji vole bijeli mramor. I tamo se za cijenu ne pita...
Koliko vam kamena treba za skulpturu?
– Najmanje 50 kilograma. Jer, treba obijati da dođem do lika. I to su sitni formati. Ako radim velike formate, recimo radio sam Raspeće Isusa za Čapljinu, taj je blok bio težak devet tona. Kad sam počeo obijati ostalo je – četiri tone. Blok mora biti velik, a najbolji je kamen iz talijanske Carrare, odnosno makedonskog Prilepa, a taj kamen zovemo sivac.
Koji ste kip najdulje radili?
– Gospu od Anđela za Imotski. Sve skupa pet godina je trajalo. I to sam radio tu u Ljevaonici Ujević, vani. Mogao sam raditi pet ili šest mjeseci dok je bilo toplo. I onda bih kip zamotao u najlon, na proljeće, i opet bih počeo. Trebalo mi je još pet ili šest mjeseci. Rastegnulo se. To je bio veliki posao, kompozicija, majka Božja u sredini, dva anđela sa strane. To je posao...
Dogodi li se da nešto krivo krene, da pogriješite? Što onda?
– Pazim da ne zeznem. Znao sam pogriješiti kad sam počinjao, kad sam se školovao. Kasnije više ne. Zato se i sporo radi. Jednom kad pogriješiš, baciš kamen i ispočetka. Nitko neće uzeti kip s greškom, zar ne?
Koliko radite, primjerice, jedno ljudsko oko?
– Ugrubo ga mogu napraviti za par sati. A da ga dotjeram, treba mi cijeli dan.
Slikari kažu, da si majstor kad znaš nacrtati, odnosno narisati oko. Kako je kod kipara?
– Meni je sve isto, ruka, oko, noga, krilo...
Nakon zagrebačkog potresa iselili ste se iz svog atelijera u Preradovićevoj. Hoćete li se vratiti?....
– Zasad se ne mislim vraćati. Zgrada je prilično oštećena, stanara nema, tek rijetko koga od susjeda sretnem. Ne znam kada će to sanirati, koliko čujem, ove godine nema šanse. Trebaju krediti, sredstva... Zaključio sam da je bolje da se maknem. Imam podrum u svojoj kući na Trešnjevci za izradu malih stvari, a za velike kipove tu je moj prijatelj Damir Ujević koji će me uvijek primiti u svojoj ljevaonici. Imam rješenje.
Gdje su najdalje završile vaše skulpture?
– One sitnije često odnesu turisti. Jednu je uzeo i Ivo Pogorelić, kod njega je jedna ‘Kupačica’ u kamenu, vjerojatno u Londonu. Uzeo je Pogorelić još jednu, ‘Akt na suncu’, koja je u Americi, ona je bila nagrada na godišnjem natjecanju mladih pijanista. Eto, kad je rođen Matej Gašpar, petmilijarditi stanovnik planeta, ovdje je bio i predsjednik Ujedinjenih naroda Javier Perez de Cuéllar. Bilo je to doba Univerzijade. Na poklon je dobio moju ‘Majku s djetetom’. Znam da je umro kao stogodišnjak.
Jeste li kad radili skulpture za Tita?
– Politikom se nikad nisam bavio, nisam imao afiniteta. Bilo je to izvan moje domene, ja sam umjetnik. Volio sam uvijek biti na miru, izoliran, volio sam raditi. Volim ja društvo, dapače, ali kad radim, želim biti sam.
Jeste li danas naš najstariji kipar?
– Ne. Marija Ujević , Stipe Sikirica i Vladimir Herljević još rade, ako se ne varam...
Što će biti s vašim djelima?
– Cijeli svoj umjetnički opus darovao sam samostanu svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske, dio djela je već tamo, dio će stići. Bit će ih oko dvije stotine...
Lupite li se kad čekićem po palcu?
– Svako malo, eto i sad mi je prst crn. Često se opalim po prstu, kad se malo zaboraviš.
A rukavice?
– U rukavicama se ne može klesati.
Koliko ste najviše puta ‘rušili’ skulpturu, išli iznova?
– Moj profesor Kršinić bio je veliki majstor. I zbog sitnice bi radio ponovo. Sjećam se skulpture ‘Dva ribara koji vuku mrežu’, koju je šest puta rušio. Sedam je puta on radio sve ispočetka. Dok nije bilo kako treba. I ja sam na njega... Istim putem, kao da sam mu sin, tako mi je znao reći. Mora biti savršeno.
Koji je najljepši spomenik u metropoli?
– Teško je reći. Oduševljen sam Meštrovićem skulpturama ispred Umjetničkog paviljona. Zatim Kršinićevim reljefom ‘Spomenik taocima’.
A ban Jelačić?
– Sjajan, kao i Sveti Juraj ispred HNK. Sve su to jako lijepe skulpture. Nažalost, ono što se radi danas nema taj domet poput Meštrovića, Kršinića, Fernkorna...
Kako se snalazite u doba epidemije?
– Pomalo me ta priča već živcira. Sve te silne mjere koje se poduzimaju. Čini mi se da ćemo, ako se ovako nastavi, svi završiti na nekom inkubatoru, nema druge!
A obitelj?
– Uvijek sam bio okružen ženama. U obitelji sam bio peto dijete i prvi sin. Kad sam se rodio, već sam imao četiri sestre. A sad imam dvije kćeri, Koranu i Tajanu, i sve redom unuke – Petru, Saru i Ninu. I supruga, moja Ančica. Sve cure oko mene.
Ima li još što a da nismo rekli?
– Sigurno ima! Eh, da sam mlađi, da mi je dvadeset godina manje, sjetio bih se ja i više toga!
