Rasklimani kotači kofera škripali su pod teretom koji je nervozno vukao šibenskim ulicama. Žena je koračala nekoliko metara ispred, živčana jer mora propješačiti pola grada ne bi li stigla do luke. Dijete je čitavo vrijeme imalo tantrume, isprva jer mu nisu htjeli kupiti sladoled, a kad su napokon popustili, zato što mu je kornet nepažljivo pao na pod.
– Živko, jesmo li blizu? – žena ga je uporno strijeljala pogledom, ponavljajući isto pitanje kao mantru.
Oduvijek se pitao jesu li se roditelji našalili dajući mu ime Živko. Ništa im nije zamjerao, ali ipak bi ponekad pomislio da su se mogli malo više potruditi ili barem preskočiti pokoju generaciju, jer proučavajući obiteljsko stablo zaključio je da na svakoj grani čuči neki rođak koji se tako zove. Otac, koji je došao u Zagreb na studij i tu zauvijek ostao, očito nije imao namjeru zapostaviti tradiciju i dalmatinske korijene, pogotovo nakon presađivanja s rodne grude na gradski asfalt. Na kraju bi se utješio činjenicom da je možda samo popio metak umjesto sina koji će, u nedostatku inspiracije, njegovog unuka, ako ga ikad dočeka, također nazvati Živko.
Po prvi put su, zajedno kao obitelj, krenuli na Kaprije. Pošli su posjetiti naslijeđenu djedovinu, no on više nije bio siguran hoće li tamo stići živ ili će valovi na obalu nasukati njegovu nadutu lešinu nakon što se putem baci u modro more zajedno s prtljagom teškom poput mlinskog kamena. Kad su ljetovanja u pitanju, žena je preferirala Istru i sjeverni Jadran:
– Živko, molim te, objasni mi još jednom zašto nismo mogli ići autom?
Pravio se da je ne čuje, sin je neumorno tulio prekomjerno umazanog lica s obzirom na minimalnu količinu sladoleda koji je uspio polizati. Uostalom, nije mu se dalo ništa objašnjavati, unaprijed su rezervirali karte za katamaran, a nekoliko stotina kuna za tri dana parkinga negdje uz obalu već je unaprijed bilo potrošeno na djetetovu prvu školsku torbu i pribor za likovni odgoj.
Ime Živko je izvedeno iz korijenа živ, nemiran. Kao klinac je nekoliko puta lomio ruku i jednom ključnu kost, čemu danas može zahvaliti probleme s brahijalnim neuritisom i kronične bolove u ramenu. Prijatelji su ga od milja zvali Živac, nadimak se sam nametao. Socijalna služba je u nekoliko navrata provjeravala da možda nije zlostavljano dijete, roditelji su se nemoćno crvenjeli, možda se usput kajući zbog izbora imena, sve dok psiholog nije pojasnio da je pretjerano razigran, a pedijatar postavio dijagnozu da su u pitanju krhke kosti. Nomen est omen, prvi put.
Automobil su ostavili u dvorištu rođaka Živka koji nije bio kriv što ne živi odmah pored pristaništa. On se, prije nekih pola godine, s popijenom litrom prošeka previše, vozilom survao u provaliju pa je parkirno mjesto pred kućom ostalo prazno. Živko nikad nije upoznao ni jednog imenjaka, a da nisu bili u nekom bližem ili daljem rodu. I ovako ih je većinu upoznao preko ljetnih praznika, kad su ga roditelji slali na more raznoraznoj rodbini, računajući na besplatan smještaj i dodatnu dozu vitamina D za rahitično dijete. Žena bi sigurno manje gunđala da je bratić u trećem koljenu imao auto na raspolaganju da ih odbaci do broda za Kaprije ili barem nogu kojom bi stiskao papučicu gasa.
Iz katamarana je skoro pa nemoguće skočiti u more. Ljudi su natiskani kao sardine u sjedalima, on je dobio mjesto u sredini reda, jedva se uspio okrenuti da provjeri što mu radi sin, ovaj je veselo vrištao skačući na stolici kao po trampolinu. Buka motora bila je zaglušujuća, jača i od sve glasnijeg negodovanja ostalih putnika, njegova žena je također otvarala usta, pretpostavljao je da pita koliko još moraju ploviti pa je neodređeno pokazivao na sat. Ako je i namjeravao skočiti, trebao je to učiniti još u luci, napraviti samo jedan krivi korak u prazno između rive i broda, naravno s preteškim koferom punim pizdarija koji je sada ležao negdje na hrpi druge prtljage u krmi katamarana.
Numerologija tvrdi da su osobe imena Živko komunikativne, prijateljski nastrojene, omiljene u društvu, a udoban život im je imperativ. Možda bi to i bila istina, ali živjeli su u omanjem stanu s povećom ratom kredita i nikako nisu uspijevali odviknuti sina da spava s njima u krevetu. Uz to, bilo mu je dosta dosadnog posla, a druženja su se svela na dječje rođendane na kojima je uglavnom šutio. Roditelji su mu nedavno preminuli, majka se prva umorila od života, dementni otac je otišao za njom nekoliko mjeseci kasnije, do zadnjeg časa vjerujući da s balkona stana na najvišem katu nebodera čuje valove kako oplakuju obale otoka. Sestra je naslijedila nekretninu u Zagrebu, a on na Kaprijima osminu obiteljske kuće i pripadajući komad polja. Na djelić sekunde pomislio je da mu se još uvijek smiješi svjetlija budućnost jer sve dok je živ ima i nade. Nomen est omen, drugi put.
Kada je kao klinac dolazio djedu i baki, sve mu se činilo veliko, i kuća i okućnica i zemlja dokud dječje oko seže, ali sjećanja je sada nemilosrdno sasjeklo ženino pitanje:
– Živko, molim te, nemoj mi reći da smo dolazili zbog ovog...
Derutna dvokatnica propadala je prazna, djed i njegova trojica braće koji su podigli zdanje na ponos porodice odavno su pomrli, djeca su se raselila posvuda, preostali potomci su ili jedva krpali kraj s krajem ili bili predaleko da bi uopće marili za komad razmrvljenog imanja na drugoj polutki planeta. U polju je stršala osušena maslina čekajući da je netko poruši, povadi korijenje i posadi nešto novo. Nije točno znao koja je osmina njegova, stric Živko i pokojni otac su se sudili oko međe iako nitko od njih nije godinama ni primirisao spornom posjedu.
Poručali su ostatke sendviča koje su ponijeli na put i prošetali do plaže. Sol se mogla nanjušiti u zraku, sunce je zalazilo, trebao mu je taj trenutak spokoja da sabere misli, ali mali je opet briznuo u plač praćen padanjem po podu.
– Živko, neka curica je našem sinu rekla da je smišan. Ja bih da još danas krenemo natrag... – rekla je žena.
Zadnji brod prema kopnu otplovio je još prije sat vremena. Zarobljen na otoku koji je zakucao još jedan čavao u njegov lijes, Živko je legao na žal i sklopio oči. Toplo se nadao da će ga valovi, razbijajući se o obalu u tisuće kapljica, uskoro prekriti čitavog, od glave do pete, s još nekoliko kilograma soli, da u potpunosti iscijedi svu tekućinu iz tijela, isiše očne jabučice, preparira mozak, osuši ganglije i dehidrira unutarnje organe, tako da barem može, poput kakve mumije, smežurana tijela i duše koja nikad neće pronaći mir, nastaviti postojati u beskraj, zauvijek ostajući spomenik besmislu. Nomen est omen, posljednji put.
