Čak je i svjetski poznati kazališni redatelj Tomaž Pandur, koji u Zagrebu priprema premijeru predstave “Rat i mir”, kupio novu VBZ-ovu knjigu “Špijun kojeg smo voljeli” Stevana Dedijera. A na promociji u Muzeju za umjetnost i obrt našlo se izuzetno puno uglednika, od Budimira Lončara i Predraga Matvejevića do Marije Kohn i Pere Kvrgića. Bili su tu Joško Juvančić i Ivica Kunčević, a o fizičaru i znanstveniku, švedskom akademiku, novinaru i padobrancu te školovanom specijalcu i Srbinu s dna kace govorio je njegov kolega, akademik Ivo Šlaus.
– Dedijer je bio direktor Titova projekta izrade atomske bombe koji je, istini za volju, bio briljantan Titov blef. Cijelog je života Dedijer govorio da oko nas nema tajni, da je sve dostupno. Bio je član KP Amerike, a onda i komunistički disident kojem je Ivan Supek našao mjesto na zagrebačkom Institutu “Ruđer Bošković”. Dedijer se posebno divio Boškoviću, napose njegovoj ulozi špijuna Dubrovačke Republike – rekao je Šlaus, koji je Dedijera upoznao 1954. godine. O autobiografskoj knjizi koja je prvo objavljena u Švedskoj, ali na engleskom jeziku, govorio je i povjesničar Tvrtko Jakovina, autor predgovora, spomenuvši da je Dedijer bio jako ljutit zbog američke intervencije u Iraku. Dubrovačkog poznanstva s Dedijerom prisjetio se i Ivan Viđan iz Dubrovnika, podsjetivši da su Dedijera zvali dundo Stevo.
– On nije mogao biti špijun jer je preglasno govorio. Tko bi htio imati glasnog špijuna – tvrdi Viđan. Dubrovački novinar Luko Brailo prisjetio se proročkog intervjua sa Stevanom Dedijerom, ali i njegova pisa u kojem se obračunao s velikosrpskom ideologijom i svojim odavno mrtvim ocem koji je bio član Crne ruke te poznavao Dragutina Dimitrijevića Apisa. – Dobricu Ćosića Dedijer je zvao Gedžo, a volio je ljudima pokazivati privjesak na kojem je s jedne strane pisalo CIA, a s druge KGB – prisjetio se Brailo dubrovačkih susreta sa zanimljivim Stevanom, koji je rođen prije sto godina. Posjetitelji su se okrijepili vinima Duboković i goveđom juhom iz restorana Kod Pere.
