Tata je posadio taj bor kad mi je bilo devet, nakon što je, više-manje neuspješno, odglumio božićno drvce. Jest bio drvce, ali i manje od toga. Bilo je to najmanje drvce na svijetu. I prvi su susjedi te godine imali bor u kanti, družila sam se intenzivno s djevojčicom iz kuće preko plota i pamtim to jako dobro. Uvijek je u svemu bila "bolja" od mene pa i u tome: te je sezone njezin bor bio je objekt mojih želja „za pod bor". Naš je bio razočaravajući, nimalo kao njegovi prethodnici kojima je trebalo odrezati vrh da bi, jednom osovljeni i podboltani klinovima – stali u sobu. A sjećam se da mu vrh nismo ni stanjili: znalo se da ćemo ga posaditi u vrtu, a to bi mu, rekao je tata, možda moglo naškoditi. I tako, em na njega nisu stali svi naši ukrasi koliko jadan i malen je bio, em nije imao ni šiljatu krunu koja bi mu barem malo dala sjaja i veličine – nije se dala nataknuti na zadebljalu granu. Car je bio gol, ali ja sam šutjela o tome. Netko mora biti i odrastao.
Kad smo mu skinuli ukrase, tata ga je posadio uz potporni zid u povišenom dijelu dvorišta, u malenoj betonom ograđenoj gredici sa zemljom koju je dovezao iz šume. Prolazile su godine, bor je kao i sve drveće, neprimjetno rastao pa zbilja ne znam kada je prerastao kuću, ali uzdizao se pritisnut uz taj zid, a to je s godinama sve više tištilo mene. Bila sam nevoljki svjedok sve većeg nerazmjera između velebnog stabla i površine koju smo mu, ne gledajući vizionarski u budućnost – davno namijenili, i u koju je, nemajući bolje, moralo pustiti svoje korijenje. Okretala sam glavu od tog prizora i nelagodne slike koja se ukorijenila u meni, na kojoj suspreže svoj korijen u plitkom tlu. A onda bih, gledajući u drugom smjeru kako svojim debelim moćnim vrhom nadvisuje krov naše trokatnice za trećinu svoje visine, znala pomisliti da je možda baš zbog toga inatljivo slijedio svoju unutarnju prirodu, a ne neke standardne zakone Prirode iskazane omjerom kol'ko korijena – tol'ko stabla. Da je možda baš zato čitavog sebe i dao u stablo. U rast prema gore. Znala sam pomisliti: "Što ako padne?"
Susjedov se bor osušio nakon nekoliko godina.
Neki sam dan vidjela starca kako se klimavo i sporo uspinje uz naš brdo. Zastao je uz ogradni zidić kuće na dnu ulice i stajao je pridržavajući se za njega, a ja sam, gledajući s visine, i na tu prilično veliku udaljenost vidjela kako drhturi. Zazebla me ta slika, jako, i pomislila sam se spustiti niz cestu i vidjeti je li sve u redu s tim čovjekom. A onda sam shvatila – pa to je moj tata. Govorim da sve lošije vidim, ali na blizinu... da mi je vid na daljinu ostao jednako besprijekoran. Ne lažem kad tako kažem. Kuća na prvom zavoju daleka je kuća, ali gledajući u tatu – ja sam gledala na blizinu. Najveću moguću.
Zato ga nisam prepoznala.
Bor je sve do jučer bio star, jer sam već i ja. Moj tata, koji je sam izbetonirao potporne zidove u dvorištu i dovozio zemlju iz šume u tačkama, sada je bolestan starac. Posljednjih mjeseci rješava stvari, vidim to, ništa ne komentiram, ne pitam, samo me stegne oko srca.
Tjeskoba da će se bor srušiti na kuću bila nam je svima zajednička, ali ja još uvijek u životu samo kompliciram, a ne rješavam ništa.
Jučer je tata naručio ekipu profesionalnih rušitelja drveća. Bor je sasječen i poklonjen susjedi za ogrjev. Kad sam uparkirala u dvorište, stegnulo me oko srca treći put. Nisam rekla ništa. Nisam htjela svojim „emotivnim problemima" opteretiti nekog tko želi ostaviti što manje problema iza sebe... da bi meni olakšao. Ni mami nisam ništa rekla, tuga djece uvijek se prelije u majčinu tugu, to je povratni odnos krošnje i korijena, koliko tuge u krošnji, toliko u korijenu.
Otišla sam trčati u hlad i zaborav bjelogorice. Navečer sam otišla po kći na ples. Kad sam ponovno parkirala u dvorištu, rekla sam, kao usputno: „Djed je srušio bor." Onaj izraz „nož u srce"... nije to bez veze. Znam kako izgleda na licu mog djeteta. Okrenula se prema praznom mjestu i zaridala bolno, gorko. Ponavljala je: „Zašto, zašto, zašto... ste to napravili?"
Bila sam dovedena do zida... s druge strane.
Grlila sam je dugo preko ručke mjenjača i podignute ručne. Iz auta sam je izvela podupirući je poput ranjenika pa smo onda stajale zagrljene u sjeni nepostojećeg bora. I tako je već pao mrak. Plakala je i kad sam je uvela u kuću. Plač je plač, a mač je mač. Na koncu je probuđena mama izašla iz svog stana i rekla: „Zašto Nina plače?" Rekla sam kratko: „Zbog bora", a ona me pogledala i tiho rekla: „I ja. Cijeli dan."
A onda je došao i tata, nejaki starac u preširokim hlačama na tankim nogama koji slabo čuje pa mu sve moramo ponoviti, glasnije. Rekao je drhtavo i jedva čujno: „Tko je ljutio moju djevojčicu, da mu ja pokažem", a ja sam snažno i glasno, kao da sam zavirila pod flaster i vidjela ranu na koju ću se pošto-poto naviknuti, rekla: „Nina plače zbog bora." Pa je zasuzio i on. Drugi put u životu vidjela sam svog oca plakati. Prvi sam put to jedva preživjela. Drugi put je ipak lakše.
Gledala sam ih musave, sve troje. Jedino ja nisam plakala, netko mora biti i odrastao.
Poslije sam morala obećati Nini da će iz sačuvanih grana našeg bora izrasti isti takav. Lagala sam. Rekla sam joj i da ćemo to sutra obaviti nas dvije. Pitala me onda koliko će to trajati, da naraste jednako velik, isti, a ja sam rekla: „Deset godina." Lagala sam opet, lagala sam koliko je bor bio dug i širok. Deset godina, zavrištala je. I opet zajecala. Ona ima dvanaest. Za nju je deset godina čitav život. Onaj njegov dio kojeg se ona sjeća i pamti.
Jutros sam se spustila u dvorište da vidim gdje ćemo „posaditi" tu granu. Vani sam našla mamu. Rekla je: „Sad je ostalo sve golo oko tog debla, samo zemlja i prašina, trebali smo rušiti u jesen, pa prekopati i posaditi nešto, ne ovako, bit će ružno i golo čitav ljeto." Govorila mi je šaptom, tata još spava. Stegnulo me četvrti put, ali nisam zaplakala.
Netko mora biti i odrastao, mama.*
E ovo je priča, pa i više. Pričurina! Odlično!