Žene kao svećenice? Lady Gaga za oltarom? Užas crkvene hijerarhije zbog seksualnih iskustava stečenih prije svećeničkog zavjeta i celibata? Homoseksualno (biseksualno da budemo precizni) iskustvo u mladim danima kao najveći grijeh? Potreba da se pastvi uvijek govori istina ma koliko neugodna ona bila? Utjeha i gdje za nju pronaći prave riječi... Ovo su tek neke od tema o kojima govori "Propovijed", dramska komedija Williama Clarka Davisa. Upravo tom je predstavom, u režiji Branka Ivande, Teatar Erato počeo svoju petnaestu godinu postojanja, a premijeru je 15. ožujka ugostio pešćenički KNAP.
Ova je drama Davisov prvijenac, a hitom je postala na Broadwayu čim se pojavila, na samom početku 80-ih godina, te se od tada izvodi svuda u svijetu. Naravno, vremena su se u proteklih četrdesetak godina jako promijenila, a osim što je u tekst ubačena Lady Gaga, koju je (recimo u haljini od mesa) zaista teško zamisliti za oltarom, kako predvodi ženski val svećenstva, Ivanda je režira baš kao da smo i dalje u tim istim osamdesetima, s fiksnim telefonima u župnom uredu i Mercedesom u dvorištu, fiksiran na probleme Crkve koji su u djelu zapisani.
Danas Crkva zaista ima mnogo većih briga od onih koje joj je Davis stavio na pleća. Je li uopće zamislivo da se Crkva 2023. odrekne mladog čovjeka samo zato što se nekom starom svećeniku, ujedno i voditelju, nipošto ne sviđa njegovo inzistiranje na istini kao jedinoj stvari koja ga nadahnjuje kada govori s oltara? Je li danas zapravo nezamislivo da se Crkva odrekne bilo kojeg mladog čovjeka koji pokaže interes da joj služi? Zbog sličnih pitanja ovo djelo danas izgleda kao tek jedna zanimljiva glumačka vježba u kojoj briljira Siniša Popović kao stari svećenik koji voli kako ga njegova pastva voli, ali još više voli sve one boce vina koje mu poklanjaju. Uz njega je na sceni Ivica Pucar, kao novak koji tek čeka svoju šansu da se zaredi, ali unatoč velikoj želji ne može protiv sebe, glumački previše suzdržan u scenama kada se njegov lik treba izboriti za svoja uvjerenja.
Iz vizualne opreme predstave – scenograf Miljenko Sekulić i kostimografkinja Slavica Šnur – također ostaje nedefinirano vrijeme radnje, jer ako je suditi po haljini domaćice, onda smo dublje u prošlosti od osamdesetih, ali odjeća svećeničkog novaka ipak govori drukčije, što također pridonosi nedosljednosti cijele priče. I da, postoji tu i ženska uloga, mlada šibenska glumica Ana Perković tumači ulogu domaćice starog svećenika, ali ovdje je svedena doslovno na ukras scene, ženu koja tuda prolazi, u jednom trenutku donosi neku neočerupanu perad, ali je i netko tko kašlje tijekom propovijedi.
Teško je povjerovati da redatelj formata Branka Ivande za taj lik ostavlja tek upitnike nad glavama publike, štoviše da jedan od troje likova u cijeloj predstavi ostaje posve nedefiniran. Naime, šminka na licu glumice sugerira da je ona možda obilježena nekim činom teškog nasilja, ali ovdje je to tek vizualna "caka" koja ostaje posve neobjašnjena, čak i nespomenuta, primjerice, u sceni kada stariji svećenik budućeg podučava kako vjernicima u teškim nevoljama pružiti utjehu i pri tome uporno od njega traži da izmišlja tragedije na temelju kojih ga može podučavati. Jedini zaključak je da se sirota ni umiti ne može nakon što zakolje i pripremi svu onu perad, ali i to se u raspravi o onome što je bitno moglo posve drukčije uprizoriti.
