HNK Split dobio je novu hit-predstavu. Redatelj Mario Kovač, koji potpisuje i dramatizaciju, maestralno je sličice iz djetinjstva slikarice Tisje Kljaković Braić iz knjige “U malu je uša đava” prenio na scenu stvorivši kazališni komad koji će uvijek privlačiti publiku. Zabavna je to, emotivna splitska priča koju će rado gledati i purgeri (uostalom, ni Kovač nije iz Splita) jer riječ je o prikazu života iz 80-ih kad je obitelj značila puno više. Okosnica gotovo dvosatne komedije je odnos unuke, bake i djeda, s naglaskom na veću prisnost unuke i djeda. Iznimno upečatljive role odigrali su Snježana Sinovčić Šiškov kao Tisjina baka i Nenad Srdelić kao dida Žarko, za koje mnogi nakon premijere rekoše da su im to uloge života. Glavni lik, Tisju Kljaković Braić, tumači njezina prijateljica i susjeda iz Spinuta, splitska glumica Andrea Mladinić. Odlično je odigrala neobično zahtjevnu i tešku ulogu jer predstava prati odrastanje djevojčice od pete godine do puberteta.
Kako je uopće došlo do toga da tumačite Tisju?
S Tisjom, koju poznajem gotovo od rođenja, prije nekoliko godina susrela sam se na našem pazariću. Natečena i neispavana, gurala sam kolica s bebom koja uopće nije spavala i, naravno, nosila pune kese spize. Bila sam sva živčana i Tisja mi je rekla da je u meni vidjela sebe! Prišla je i pitala me bih li ja igrala nju ako ikada bude na kazališne daske prenesena knjiga “U malu je uša đava”. Bez razmišljanja sam pristala. Bila sam oduševljena, prepoznala sam se. Išle smo u istu osnovnu školu. Pa taj naš zajednički dvor... samo jedan zid dijeli zgrade u kojima živimo. Sjećam se Tisjine obitelji. Ja, nažalost, nisam imala djeda jer su oba umrla prije mog rođenja. Sad sam ga dobila na sceni, i boljeg nisam mogla poželjeti – Nenu Srdelića koji u predstavi baš “grize”, toliko je ušao u lik dida Žarka da je to fantastično. Isto tako Snježana Sinovčić Šiškov koja igra Tisjinu baku Nevenku. Povezali smo se jako. I s nama je živjela baka i moja su sjećanja uz nju vezana. Imala je, kao i Nevenka, prijateljice. Ivanku i Elviru koje su dolazile na kavu, a ja sam slušala što pričaju. Prije su bake išle ranije u mirovinu, nakon pedesete godine života, i djeca nisu išla u vrtić. Bilo je normalno da ih čuvaju. Danas je drukčije, bake moraju dulje raditi. I kad su u mirovini, opet moraju raditi jer od nje ne mogu živjeti. No, Tisja je, za razliku od mene, detaljist. Odlično je sve prenijela. Likovnjak je, ima oko.
Mnogi su rekli da je ovo tipična splitska priča. Međutim, univerzalna je, baš za osamdesete prošlog stoljeća?
Apsolutno. Tisja mi je pokazala tone i tone poruka, mailova, pisama od ljudi koji žive diljem Hrvatske. Mnogi su se prepoznali. I redatelj Mario Kovač nam je kazao kako mu je supruga rekla da joj je to jedna od najdražih knjiga. Ljudi su se našli u toj priči, ona nosi obiteljske odnose koji se pamte.
Što vam je bilo najteže u procesu stvaranja predstave?
Uh... Najteže mi je bilo što igram živu osobu. Ali, Tisja je vjerovala u mene više nego ja sama u sebe. Stalno me hrabrila. Ima nevjerojatan nos. Bila je milijun posto sigurna da ću ja to odigrati dobro. I bilo mi je teško što sam odrasla žena, a moram igrati djevojčicu. Bojala sam se da ne upadnem u farsu, u preveliku dječju gestikulaciju. Da ne ispadne karikatura od lika. Mislim da sam uspjela naći dobru mjeru, da to bude osoba koja se iskreno razveseli i naljuti. Jer kod djece nema glume. Imam dvije kćeri, okružena sam djecom pa je vjerojatno i to pomoglo. Tisja me pustila da kreiram sve po svojem. Nije imala nikakav uvjet ni zahtjev. I danas smo susjede. Nismo se makle iz Spinuta. Djeca nam se zajedno igraju u istom dvoru. Čujemo jedna drugu kad ih zovemo s balkona...
Glumeći djevojčicu koja odrasta, stalno ste se presvlačili i mijenjali frizure, a sve je teklo nekako glatko i mirno. Kako?
Iza scene je vladao pravi stampedo, tamo je vojska ljudi i odvija se prava mala predstava iza predstave. Presvukla sam se devet puta i promijenila isto toliko frizura. Zahvaljujem garderobijerkama, frizerima i šminkerima. Izvrsni su.
Redatelj je spretno dočarao vrijeme osamdesetih zaboravljenim, a tada važnim stvarima i zvučnom podlogom špica “Dinastije”, “Eurovizije”, “Vijesti”, ali i stihovima nekih popularnih skladbi.
Zajedno smo se prisjećali stvari tipičnih za to vrijeme, ja sam donijela laštik na scenu i našli smo mjesto gdje da ga igram. Bez njega je djetinjstvo 80-ih nezamislivo. Tu je i tada nezaobilazni walkman, novčanik na Coca-Colu, telefon. Tko može zaboraviti zvanje i zafrkavanje ljudi na telefon, poklapanje slušalice, debeli imenik. To je bio najveći gušt. Sjetili smo se i starog Magazina.
Od malih nogu ste “znali” da ćete se baviti glumom. Završili ste srednju medicinsku školu, a nakon nje Umjetničku akademiju. Zašto medicinska sestra?
Zato što je moja mama rekla: “Imaj ti neki zanat u rukama, pa poslije radi što hoćeš.” I ekipa iz osnovne škole upisala se u Medicinsku. Uspješno sam je završila, položila stručni ispit, odradila staž u KBC-u Split. Kad je prije dvije godine počelo ovo s koronom baš sam pomislila da će trebati medicinskih sestara... Nakon stažiranja, upisala sam Ekonomiju, radila i s 22 godine upisala Umjetničku akademiju. Tek tada sam došla na svoje! Inače, bila sam u Titovim mornarima, u Dramskom studiju GKM-a. Davno sam zacrtala da ću biti glumica. U teatru sam 18, u ansamblu 13 godina.
Imate li tremu prije nastupa, nekakav poseban ritual uoči premijera?
Tremaš sam, povećan je adrenalin pred premijeru. Zanimljivo, uoči praizvedbe “U malu je uša đava” nisam, kao obično, drhtala iza pozornice. Jedva sam čekala da počne. Vjerojatno zato što je zbog pandemije tri puta odgađana. Dobili smo gratis dva mjeseca za pripremu. Inače, pred premijeru moram pojesti bananu, kefir i čokoladu Bounty. Na dan premijere djecu pošaljem baki i čistim kuću. Dvostruki učinak. Ja ispucam energiju, a kuća blista.
Kako je raditi s Marijem Kovačem?
Fantastično. Upoznala sam ga kad smo radili predstavu “Čudo u Poskokovoj Dragi”. Kad on režira, jedva čekaš da odeš na probu. Ideš raditi, ali zapravo ideš se zabaviti. Tvrdi da je glumačka podjela 50 posto posla. Mario je opušten, pun je humora, zezancije, igra šah, kvizove, prati sport, glumi, radi kao DJ. Pun je ljubavi prema životu. Jako je duhovit, inteligentan, britak, elokventan. Jednostavno, fenomenalan tip.
Tko je u glumačkom smislu na vas najviše utjecao?
Kazališno me odgojio Goran Golovko. I na tome sam mu beskrajno zahvalna. S 15 godina došla sam u njegov studio, iz kojeg su ponikli Nataša Janjić, Ana Maras, Ivan Plazibat, Marija Škaričić, Lana Barić, Marica Grgurinović, Zdeslav Čotić, Mia Vladović i drugi. On me doživotno omađijao kazalištem! Bio mi je i profesor na Akademiji, direktor Drame i intendant.
Osjećate li teret splitskih glumačkih legenda kao što su Zdravka, Zoja, Boris Dvornik, Genda...?
Kad sam ja došla, imala sam sreću da sam igrala s Vukom, Gendom, Zovkom, Zojom. Boris je bio živ. Svi su otišli brzo, u kratkom vremenskom razdoblju. Tadašnjem ansamblu trebalo je vremena da se snađe, a trebalo je vremena i da stekne povjerenje u nas mlade. Stigla je nova energija s mlade akademije. A u prilog nam nije išlo ni prečesto izmjenjivanje ravnatelja Drame.
Kako će mlađi glumci dobiti uloge?
Previše je kod nas akademija, a tržište je malo. Evidentna je hiperprodukcija glumaca, teško je doći do posla. Moraju se educirati i krenuti u vlastite produkcije. Splitu nedostaje nezavisna scena. Iz nasušne potrebe glumca da stane na scenu nastaju fenomenalne stvari.
Kako se opuštate, imate li neki hobi?
Bavila sam se restauracijom starog namještaja. Kad ugledam neki komad kraj kontejnera, uzmem ga, uredim, poklonim ili stavim na šufit. Volim kad od starog nastane nešto novo. U svakoj prostoriji u kući imam nešto sa smeća (smijeh). Osjećam da imaju povijest, svaki priča neku svoju priču.
Igrali ste brojne uloge. Koja vam je najdraža?
Prva uloga bila mi je u koru u predstavi “Antigona, kraljica u Tebi” na Splitskom ljetu 2004. Igrala sam kao studentica četvrte godine u “Seviljskom brijaču” Rozinu, Sonju u predstavi “Zločin i kazna”.
Izdvojila bih Lovorku u komadu “Čudo u Poskokovoj Dragi”, Gretu u Kafkinoj “Preobrazbi”, Lisu u “Malim bračnim zločinima”... Svaka uloga draga mi je na svoj način. Uloga Tisje mi je svježa i trenutačno najdraža. Privatno me zaokružila. Vratila u djetinjstvo, u neka sretna vremena. Slične smo po temperamentu, imala sam osjećaj da igram sebe. A sad nakon Tisje, da ispucam svoj glumački nerv, super bi mi došla jedna punokrvna uloga zrele žene.
A kaj je to "spiza"? Ja sam bedak mislil da je ovo hrvatski medij i da piše na hrvatskom, kad tamo...