Kako bi drugačije mogao izgledati čovjek u dobi od 105 godina, nego kao mumija. Upravo je tako izgledao Gillo Dorfles, slavni talijanski profesor estetike i pisac kultnih knjiga o kiču i modi kad ga je krajem 2013. na jednoj večeri na kojoj se okupilo 15 uglednika susreo Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti i književnik. Večera je trajala od pola devet do jedaanest sati kad je Dorfles naručio čistu kavu.
Pričao je o tome kako je sa svojim mladim prijateljem, 76-godišnjim Giancarlom, bio na skijanju. Maković mu je spomenuo da je tjedan prije te večere na Sajmu knjiga u Puli promovirao knjigu njegove dobre poznanice akademkinje Vere Horvat Pintarić.
– Znam, znam, "Od kiča do vječnosti" – rekao je Dorfles... Da, bila je to ta knjiga, odnosno ponovno izdanje te kultne knjige izvorno objavljene 1979. godine. Dorfles se u svojoj 104. godini sjećao susreta s Verom Horvat Pintarić u Savičenti. Svoju knjigu "Kič. Antologija neukusa" objavio je 1968. Jasno da je po svemu bio pobratim naše najuglednije povjesničarke umjetnosti s profesorskim stažem dugim više od četiri desetljeća! Kič je negacija umjetnosti i čovjekove ljudskosti – to je čvrsta, jasna i dokazana teza ovo dvoje prijatelja. I Vere Horvat Pintarić i Dorflesa.
Još je jedno veliko ime uživalo u društvu Vere Horvat Pintarić: najveći talijanski semiotičar i romanopisac Umberto Eco također je 70-ih godina išao pod ruku s njom i njezinom pameću. Otpočetka je Vera Horvat Pintarić svom profesionalnom životu dala globalnu dimenziju. U povijesti umjetnosti drugačije i nije moguće. Stav da je studij povijesti umjetnosti skup, jednako kao i karijera nakon toga, činio bi se samo elitističkim da nije do srži istinit. Nema, naime, dobrog povjesničara umjetnosti bez dovoljno novca da ode uživo pogledati djela svjetske umjetnosti kako bi o njima istinski stručno prosuđivao.
– Svaku sliku o kojoj pišem uživo sam vidjela – kaže Vera. Znala je da svaki centimetar slikarskog remek-djela predstavlja malu slikarsku cjelinu vrijednu dodatnog proučavanja. – Reprodukcije su uvijek netočne, osobito kad su u pitanju detalji. Mora se stati pred original – tvrdi VHP.
Ali ni to samo po sebi ne bi bilo dovoljno za dobru kritiku. No Vera je grandiozan um. Jedina je iz naše sredine na Venecijanskom bijenalu još 1957. dobila nagradu za kritiku, i to za kritiku o Mondrianu objavljenu u našim novinama! Sedamdesetih je godina u nas na studiju komparativne književnosti u modi bio strukturalizam: kritičari su pisali kakva je kompozicija djela, građa djela, tematsko-motivski sklopovi itd. Često na kraju niste znali o čemu knjiga govori, a kamoli nešto i o njezinu autoru.
Nekad obožavani "Književni portreti" čuvenog profesora Ive Hergešića puni informacija o piscima sa strukturalizmom su doživjeli blagi podsmijeh. Suho stručno razglabanje nije trpjelo život Hergešićeva divnog pera. Zašto se toga sjećamo? Na isti je, naime, način s činjenicama iz života umjetnika povezana svaka likovna prosudba Vere Horvat Pintarić! Ali i sa stručnim opisom. Pravo je blago čitati taj amalgam stručnog i opuštenog.
Najbolji je to put do razumijevanju svakog umjetničkog djela kojim se bavi u svojoj najnovijoj knjizi "Umijeće opisivanja". Vera nas uči čitati sliku. Svaki njezin centimetar. Knjiga je andragoška, znači sjajna za nas odrasle, za laike koje zanima umjetnost. Uz nju se postaje likovnim enigmatičarom koji s golemim iznenađenjem otkriva u kojoj mu je mjeri oko tromo. I kako ga gimnastika oka Vere Horvat Pintarić spašava od Alzheimera...
