Već uz prve skakutave gudačke note uvertire djevojčica na sjedalu do mene počela je pjevušiti melodiju, jednu od mnogih kojima je nakrcana partitura Orašara kao velika kutija najslađim pralinama. U koncertnoj dvorani dječji entuzijazam baš i ne bi bio sretna okolnost. Premda, kamo sreće da u našim koncertnim dvoranama još uopće ima djece. No zločinac bi bio onaj tko bi mrko pogledao, ili nedajbože djetetu uputio zmijski “psssssst” da ušutka njegovo veselje, i to na predstavi baletne bajke za djecu i sve one koji su to još u stanju postati, makar na dva sata, skriveni od svijeta u sigurnoj kazališnoj školjci.
Odrasli u ulogama derana
Što se spomenutog zvuka gudača tiče, njemu će još dobro doći malo poliranja i uštimavanja, što će se sigurno i događati iz jedne u drugu od brojnih predstava Orašara u Zagrebu. No, sve u svemu, Orkestar HNK Zagreb pod ravnanjem maestra Diana Tchobanova bio je dobar i važan saveznik plesačima i Vladimiru Malakhovu, redatelju i koreografu novog Orašara.
Brojni su trenuci u kojima ne znate svjetlucaju li u više nijansi boja pozornica i kostimi Jordija Roiga ili note Čajkovskog. Valcer cvijeća bio je jedan od njih, sa savršeno odsviranim uvodom harfe. Jedan od kostimografskih i koreografskih trenutaka bio je prizor lepršavih pahuljica, a dah vam oduzme i trenutak preobrazbe Klarina doma u prizor zimske šume pune čarolija u njenom snu.
Vladimir Malakhov ostao je vjeran svojoj koreografskoj estetici, onoj s kojom pristupa klasičnim baletima, a koju smo upoznali kada je na zagrebačkoj pozornici postavio svoje prvo Labuđe jezero, kao što mu je ovo prvi Orašar. Uočljiva značajka njegova pristupa je suzdržanost u koreografiji. Njemu je više stalo do elegancije profinjenog pokreta rukom nego do virtuoznih skokova i pirueta. On je, zapravo, Orašara mnogo minucioznije i detaljnije režirao nego koreografirao. Tako, primjerice, u prvom prizoru dolaska gostiju i njihove djece na proslavu badnje večeri Malakhov već pred vratima Klarina doma svakom sporednom liku daje dramski karakter. Gledatelj se malo lecne kada vidi odrasle plesačice i plesače u ulogama malih mezimica i derana koji dolaze s roditeljima. Ali dobrom pantomimom i glumom to brzo bude prevladano, a nužno je za koncepciju predstave u kojem je i mala Klara od samog početka odrasla plesačica.
Premda se ne zove Maša, Klara u ovoj predstavi proizlazi iz ruske tradicije, koja je, valjda, kad su ruski baleti u pitanju, i izvornik koji ima smisla slijediti, ma koliko smo navikli na nešto drugo. U skladu je s tom tradicijom preobrazba iste plesačice iz djevojčice u djevojku propupale mašte i slutnje ljubavi koju u snu više delikatno sluti nego uistinu proživljava s drvenom figurom vojnika sa zubima namijenjenim krckanju oraha preobraženom u Princa. Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves u te dvije uloge pokazali su se još jednom predivnim parom sposobnim posredovati i na publiku prenijeti mnogo emocija u malo pokreta. Uz to, u ovoj predstavi Klara je protagonistica svog sna u svim njegovim epizodama pa tako ona sama postaje i Šećerna vila.
Manjak baletne akrobatike
Ljubitelji baletne akrobatike ostali su vjerojatno uskraćeni, ali vjerojatno malo tko nije poželio zamrznuti, produljiti i u nedogled ostati u trenutku vrhunca velikog dueta ovo dvoje plesača stopljenih u figuru od koje publika široko otvori usta i prestane disati.
Za dramaturšku protočnost priče bez praznog hoda Malakhov se pobrinuo i sjajno izvedenim unošenjem plesača i plesačica lutaka koje svojom magijom oživljava lik Drosselmeyera. Zato ga Malakhov drži na pozornici gotovo stalno kao pokretača snova i čitave radnje. Bilo je lijepo upravo u toj ulozi na sceni ponovo vidjeti Leonarda Jakovinu, koji već godinama povlači izvrsne poteze i iza scene neprestano unapređujući ansambl koji nam je podario još jedan biser. Dobio smo bajku i ništa više. Ali i ništa manje. Dva svijetla i topla sata u sigurnom kazališnom skloništu. Usred hladne noći vani, svim žaruljicama, kobasicama i kuhanim vinima usprkos.
E moj gospodine Pofuk,,,,mi kao da smo gledali različitu premijeru Orašara,,,neznam gdje ste vi vidjeli bajku koja se ovaj puta izgubila negdje ,,zna se kako ide bajka kojim redoslijedom,,ovdje je to sve napravljeno zbrda -tdola,,sve nekako nabacano ,,od prvo zivog orasara na početku ,,, pa do plesa lutaka,,a o pahuljicama nečemo ni govoriti ,,bolje da im je stavio šubare na glavu nego ovo,,scena kao scena ok,,bogata,,kostimi solidni ,,plesovi,,španjolski,,japanski,,ruski,,jako jako loši ,,sve u svemu jedan od najlošijih orašara,,u HNK Zagreb,,zna se čiji je bio najljepši po orginali Orlykovskog,,čak budimo realni ni Dean nijebio toliko loš sad kad sam pogledao ovo,,,orkestar je bion solidan,,ali opet neznam zašto Vama daju da pišete komentare za određene predstave jer sr očito da isčitati iz Vašeg texta da ne poznajete i nerazumijete se u Balet,,zar stvarno u redakciji nema nitko elokventniji da napiše članak,,