Prošle subote sjedila sam na terasi jednog zagrebačkoga kafića i s prijateljicom pretresala događaje s upravo završena godišnjeg odmora. Za stolom do našeg sjedile su tri gospođe, pomno uređene od glave do pete, čak i previše s obzirom na mjesto, a i bilo je rano jutro. I one su pričale o svojem odmoru, a jedna se uporno hvalila kako se netom vratila s jedne bjelosvjetske destinacije gdje je, unatoč nevjerojatno visokim temperaturama, ipak obavila dobar šoping! Žena je mudro još u Zagrebu, prije puta, sastavila popis želja s posebnim naglaskom na brend Louis Vuitton. Te Vuitton cipele, te haljinica, te suknjica, te ovo te ono i, normalno, nekoliko torbica. Slušala sam je kako razdragano priča da je spiskala respektabilnu svotu novca kao da živi u zemlji blagostanja, a ne u zemlji s više od tristo tisuća nezaposlenih, ne znam koliko tisuća onih koji rade, a ne primaju plaću te isto ne znam koliko stotina onih kojima prijeti otkaz, stečaj i što sve već ne. To subotnje jutro potvrdilo mi je još jednom, samo sada na jednom sasvim banalnom primjeru, kako u našoj zemlji postoje velike ekonomske razlike, ali priča dotične gospođe pokazala je i kako smo još društvo u kojem, iz nekog čudnog razloga, vlada mišljenje da “markirana” odjeća, obuća i dodaci predstavljaju društveni prestiž, potenciraju status u društvu. Priča je te gospođe, također, pokazala kako se na modu još gleda s pozicije “koristi”, a ne s pozicije “korisnosti”. Naime, moda već dugo nije “čisti obrt”, ona je prešla granicu i postala umjetnost, a odnos mode i umjetnosti i te kako je interaktivan. Tvorci mode u današnjem, suvremenom društvu, modom šalju izvjesne poruke, potenciraju višeslojnost značenja odjeće i obuće. Slavni se kreatori u stvaranju nadahnjuju i suvremenom umjetnošću i onom prošlih vremena tako da je moda, pogotovo haute couture, postala apsolutno umjetničko izražavanje.
Primjerice, prije nego što je postao kralj mode, Christian Dior bio je galerist, sada već legendarne Hermesove marame osmislilo je petnaest umjetnika, Yves Saint-Laurent u svome se radu hranio djelima Picassa, Warhola i Mondriana, baš kao i Valentino, a neke su modne kuće otišle tako daleko da su otvorile vlastite muzeje. Gucci je u Firenci, u povodu 90. obljetnice utemeljenja, otvorio muzej, Prada također ima svoj muzej, a onaj modne kuće Louis Vuitton, čiji projekt potpisuje slavni arhitekt Frank O.Gehry, otvorit će se krajem sljedeće godine u Parizu. U njemu će biti smještena djela kolekcije suvremene umjetnosti i starih majstora koje ta modna kuća godinama skuplja.
Nisu te torbice vreće krumpira
Zato mi smeta kada se netko razmeće imenom nekog, kako se to danas popularno kaže, brenda, kao da su posrijedi krumpiri na placu, bez imalo poštovanja. Ma nije tu riječ ni o kakvom brendu ili dizajneru, Louis Vuitton (1821. – 1892.) bio je vrhunski krojač, umjetnik, kreator novih ideja, stvaratelj čija se djela, baš poput onih slikara i kipara, nalaze u muzejima svijeta, modni genije kojem se priređuju izložbe, a jedna takva upravo je u tijeku i do sredine rujna može se pogledati u pariškom Les Arts Décoratifs. “Louis Vuitton i Marc Jacobs” naziv je izložbe koja daje pregled stvaralaštva te modne kuće od početaka pod vodstvom legendarnog osnivača do danas kad je na njezinu čelu iznimno nadareni Marc Jacobs.
Nakon što je 17 godina izučavao i brusio zanat proizvođača torbi i kovčega kod pariškog “Maréchala”, Vuitton je 1854. godine otvorio svoj vlastiti obrt i jednostavno se definirao kao “torbar”, specijaliziran za modne torbe. Ubrzo se ispostavilo kako mu je ta odluka bila i te kako lukav potez kad je riječ o budućnosti jer je iznenada pariška haute couture doživjela meteorski porast, zahvaljujući svojem osnivaču Charlesu-Fredericku Worthu, koji je među prvima otvorio svoju couture kuću. Louis je postao prijatelj s Worthom i izrađivao kovčege za njega. Kao utemeljitelj haute couturea, Worth je nametnuo nove krojačke trendove povećavši broj stavki u garderobi buržoazije.
Onovremena žena “koja je držala do sebe” morala je u svojoj garderobi imati jutarnju odjeću, gradsku, popodnevnu, haljine za večeru, balske haljine, donje rublje (čiji su brojni slojevi oblikovali goleme krinoline) te beskonačni izbor šešira i ostalih modnih dodataka. Sve je to bilo od velike koristi Louisu Vuittonu jer mu se gotovo preko noći utrostručila prodaja kovčega i torbi. Pregršt zvučnih onovremenih imena barona, grofova, markiza i princeza može se vidjeti u izloženim knjigama narudžbi, ali također i imena zvijezda, uključujući glumicu Saru Bernhardt, koja je samo za svoju prvu turneju u Brazil kupila više od dvije stotine torbi i kovčega!
Uzorak koji je štitio od krađe
Njegovi prvi kovčezi Gris Trianon bili su obloženi vodootpornim impregniranim platnom i bili su sivi, a grb i monogram vlasnika bili su nanošeni slojem boje. Tijekom godina, Louis Vuitton patentirao je platna s uzorcima čime je njegove kovčege bilo lako razlikovati od drugih marki i zaštitio ih je od krivotvorenja. Registrirao je patent prugastog platna 1877., a jedanaest godina poslije njegovo se ime prvi put pojavilo u potpisu s vanjske strane kovčega.
Sada već slavni monogram “LV” osmislio je 1896. njegov sin, Georges Vuitton, koji je naslijedio posao. Tijekom godina izmjenjivali su se razni kreativci na čelu te modne kuće, a onda je to mjesto u siječnju 1997. zauzeo Amerikanac Marc Jacobs. Zadaća novoga kreativnog direktora kompanije stare 143 godine bila je kreirati, prvi put, kolekciju svakodnevne odjeće za muškarce i žene te liniju modnih dodataka uključujući cipele i torbe. Jacobs je stao na parišku pozornicu dobro pripremljen s namjerom unošenja noviteta, ali slijedeći osnovnu filozofiju modne kuće. Tako planetarno slavna fotografkinja Annie Leibowitz radi reklame s Gorbačovom, Catherine Deneuve i Agassijem, prikazujući taj povijesni stav kompanije Vuitton po pitanju putovanja i sofisticiranosti, a s druge strane blještavilo, sjaj i glamur hollywoodskih zvijezda pokazuje novi, drukčiji univerzum. Međutim, Marc Jacobs ne zaboravlja ni likovnu umjetnost te angažira Stephena Sprousea, Takashija Murakamija, Richarda Princea i nedavno apsolutno jedinstvenu umjetnicu Yayoi Kusamu.
Stil Vuittona koji Marc Jacobs strpljivo razrađuje sastoji se u izmjenjivanju krajnosti, uzimajući si slobodu, no bez nametanja ideja. Stalna želja mu je da njegov rad bude dostupan pa često izjavljuje: “Za neke, život nema značenje bez mode, ali za mene, moda nema značenje bez života.” U potonjem upravo jest srž i cijela filozofija mode. Moda i život apsolutno su isprepletene i neodvojive kategorije, koje se međusobno nadopunjuju, a ne iskorištavaju.
