Majstorica je bila u najboljim godinama kad je srela šegrta. Znala je svoj posao i korektno ga prenosila na druge, ali nikada nije imala pravog šegrta. Dugo je radila u većoj radionici s nekolicinom dobrih majstora.No, kako je vrijeme prolazilo, mnogo se toga promijenilo, neki su majstori napustili radionicu i otvorili nešto svoje, drugi ostarjeli, a neki otišli na put bez povratka. I majstorica je starjela. Godine su pomalo otvrdnule njezino srce i skinule dugine boje s njezinih snova, ali nisu ugasile strast za poslom koji je radila i željom da podijeli svoje znanje. Bila je jedna od onih koji su vjerovali u odanost, ljubav i prijateljstvo i kad su orkanske bure počele puhati ovim prostorima, mislila je da će novorasplamsale ljubavi prema domovini i prema nesretnim i izgubljenim ljudima koji su sve izgubili biti vječne.No, brzo je shvatila da nema tog plamena koji miris novca ne bi mogao ugasiti.
Počele su padati maske s lica i mnogi se prijatelji pretvoriše u strance. Majstorica je bila sve stroža i stroža u svojim sudovima o ljudima i sve ljubomornije čuvala svoja prijateljstva i svoje dvonožne i četveronožne ljubavi.Ali bila je dobra majstorica i mnogi su dolazili učiti od nje. I tako se jednog dana pojavio šegrt. Bio je još gotovo dijete. Mršav, nasmijan, spreman na borbu za život i navikao na to da se ništa ne dobiva lako. Svakog je dana putovao vlakom u školu iz malog mjestašca nekih 60 kilometara od velikog grada. Vlakovi spori, prljavi i prepuni u ranu su zoru stizali u grad pa bi šegrt još malo spavao na tvrdim školskim klupama dok bi ostali iz razreda stigli, gledajući ga vjerojatno s podsmijehom.Imao šegrt glavicu bistru i upornu, a srce na pravom mjestu i bez trunke zavisti. I baš je želio naučiti ono što je radila majstorica, ali njezina je škola bila skupa, a prilike u kojima je šegrt živio teške. Prisjetila se majstorica svog naukovanja i trenutka kad joj je umro otac, prisjetila se ona svih koji su joj pomogli i sustava školovanja koji je išao na ruku mladima i marljivima. Znala je da su ta vremena otišla u nepovrat i da nema smisla žaliti za nečim što promijeniti ne možeš.
Ali je isto tako znala da postoji dug koji nije vratila. I njoj je pomogla stara majstorica pa je došlo vrijeme da ona vrati taj dug.I tako se šegrt gotovo preselio u dane naukovanja k majstorici. U potkrovlju njezine kuće postojao je sobičak za pokojeg gosta, za prijatelje koji su dolazili u grad i nisu imali gdje prespavati, za poznanike u nevolji i sada za šegrta. U prizemlju su bili radionica i majstoričin dom. Tamo je bilo tiho i nekako odraslo dok nije stigao šegrt. Bio je veseo i uvijek spreman dotrčati, gledati, učiti, donijeti što im je trebalo za rad. Sve je četveronožno trčalo za njim po drvenim stepenicama i kuća je odjednom zaživjela. Lupkalo se, tuckalo, okretalo, raspravljalo, krojilo i prepravljalo. Šegrt je morao sam raditi pod budnim okom majstorice.
Učio je brzo. Ponekad su dugo u noć gorjela svjetla u radionici da bi se završio posao. Kad je dovoljno naučio, uzela ga majstorica sa sobom na putovanja. Vukao je stvari, pripremao, skupljao i učio. Počeo je i šegrt zarađivati novac i veselio se tome, čuvajući svaku lipu i svaki cent jer on i majstorica imali su poslova i u inozemstvu. Majstorica je promatrala kako se šegrt raduje tim putovanjima i velikim očima upija novi svijet. Odjednom je šegrt mogao sebi kupiti stvari o kojima je prije samo sanjao. Onda ga je majstorica počela slati samog na putovanja i prepuštati mu poslove za koje je mislila da je sposoban. Kako je bio umiljat, marljiv i dobar radnik, svi su ga voljeli i govorili majstorici da je dobar. Ako su poslovi bili teški, oboje bi sjedili do kasno u noć da bi mu majstorica pokazala sve što je morao znati.
U noćima kad su se vraćali s putovanja stara je majstorica slušala šegrta kako priča o svojim snovima, o simpatijama i ljubavima, o tuzi mladog i nemirnog srca. Vraćao ju je šegrt u mladost i u njezine tuge, koje su godine pretvorile u sjetu. Njihova je firmica dobro poslovala i uspjela prebroditi sve gospodarske krize, ali bilo je jasno da su dani kod kuće sve teži i nepravde sve veće. Bilo je jasno da daleki bijeli svijet otvorenih ruku dočekuje one koji žele raditi i učiti, dok ih domovina gotovo prezire.Majstorica je često razgovarala sa šegrtom o poštenju, o učenju, napredovanju i o pečalbi. Govorila mu ona o domovini kao iluziji za sirotinju i o zavičaju kao žiži naših uspomena, o srcu koje je uglavnom u emigraciji a da to i ne znamo. Ali bješe ona poštena majstorica i neprestano je poticala šegrta da ide za svojim snovima jer sve ostalo nema smisla. Govorila mu da je nakon svakog pada najvažnije ustati jer će svaki put kojim se krene otvoriti tri nova. Pripremala je tako šegrta na odlazak, trenirajući vlastito srce za dan rastanka.
Šegrt je postao kalfa nekako u vrijeme kad su se širom otvorile granice za odlazak iz zemlje, gdje su tražili baš takve kao što je bio šegrt i tisuće drugih mladih i pametnih. Politika je to nazivala „mogućnostima koje je otvorio Bruxelles“ (majstorica je uvijek ovako pisala „novi glavni grad“). Šegrt je velikim očima gledao kako odlaze prijatelji, poznanici i postajao je nemiran.Majstorica je u šali rekla, jer je to Bruxelles omogućio, da su svi zbrisali te da je došlo vrijeme da se razmišlja o budućnosti. O šegrtovoj budućnosti jer njihovi su se putovi tu razilazili. Ona je morala krenuti u posljednji dio svog života i smiriti vjetrove i bure oko sebe, a pred šegrtom se tek otvorio pravi, samostalni život.
Šegrt, koji je postao kalfa, spakirao svojih sedam krpica, uzeo kuferčić u ruke, pospremio svoj sobičak, zagrlio majstoricu i odlučio otići da bi i sam postao majstor. Majstorica je prisilila srce da potisne suze i da ga ispuni radost zbog šegrtova odlaska tamo gdje će mu biti bolje. Znala je da ga mora gurati i nagovarati da ode i da je rastanak neminovan.Kuća je ostala prazna i tiha. Čak su četveronožni ukućani tražili šegrta po skrivenim kutcima kuće. Majstorica je razmišljala kako će polako i posla biti sve manje pa će zatvoriti firmu. Da ne bi mislila i tugovala, krenula je preuređivati radionicu. I tako s brdom stvari u rukama, koje je kao nepotrebne htjela odnijeti u potkrovlje, penjala se stepenicama i odjednom pred vratima šegrtova sobička ugledala njegove šlapice. Imao šegrt malu nožicu pa su te krznene šlapice izgledale kao dječje.Stislo se majstorici srce kao da će prepuknuti, ali uze ona šlapice, zapakira ih i pošalje šegrtu s porukom: „Neka u svijetu u koji odlaziš i dalje ostavljaju tragove ljubavi kao što ih ostavile u mome srcu“.I tu je priča završila. Majstorica je tiho sišla stepenicama i zatvorila vrata potkrovlja.
(Uredničkom pogreškom u tiskanom izdanju i na webu objavljen je pogrešan naslov "Zbrisani kalfa" kratke priče autorice Božice Kitičić Prunč. Večernji list ispričava se autorici na nenamjernoj pogrešci. )
Stara se milfa zaljubila u svog mladog podstanara, ali on ode - mlađe je slađe. Kakva je osnovna poanta priče, ima li je i o čemu se tu zapravo radi to valjda zna samo autorica. (Možda je trik u naslovu...)