Kad su se tek pojavila, a mnogo je vremena od tada prošlo, naročito ako vrijeme mjerimo otpjevanim pjesmama, a ne danima i godinama, o braći Teofilović širio se glas kao o dvojici fantastično dobrih izvornih pjevača. Stizale su snimke, raspačavali su se piratski diskovi, kopiralo se, dijelilo, množilo i umnožavalo, legenda o braći blizancima, čudesnim izvornim pjevačima, rasla je poput neke narodne legende, a nikoga da se upita o izvoru i izvornosti. Jer gdje se, zapravo, i kada se, u koje to vrijeme, pjevalo tako kako Ratko i Radiša pjevaju? Odgovor je predvidljiv: nikad i nigdje! Pa, u čemu je onda stvar, zašto toliki slušatelji zastanu, utišaju se i zanijeme kada ih čuju, i zašto se svakome čini da sluša nešto prvotno, davno i arhaično, da sluša nešto izvorno?
Tako na početku svog teksta o braći Teofilović piše i pita se Miljenko Jergović. Tekst je objavljen u knjižici CD-a pod naslovom "Element", novog albuma Ratka i Radiše Teofilovića, koji je predstavljen prošlog četvrtka u zagrebačkoj Močvari. Bila je to, zbog ograničenog broja prisutnih, intimna večer, u kojoj se o Teofilovićima govorilo i razgovaralo. Sudionici su bili Miljenko Jergović i Hrvoje Jurić te sama braća, koja su večer pretvorila i u koncert sasvim pristojnog formata otpjevavši čak desetak pjesama sa svog repertoara. Ne mogu oni bez pjesme. Donijeli su osvježenje i u već okoštali format emisije "Nedjeljom u 2" kada su nedavno gostovali kod kolege Stankovića. Emisija je počela i završila pjesmom. I zamislite, cijelih sat vremena nije se rekla ni riječ o politici. Ali zato su Ratko i Radiša jednako strastveno, kao i kad je riječ o pjevanju, govorili o košarci i košarkašima koji su bili glavni junaci njihova djetinjstva i rane mladosti. Nakon šestogodišnje diskografske pauze, za "Element" se može reći da je bio željno očekivani CD, a i za Teofiloviće, a i za Croatia Records, podjednako je važno da su ostvarili novi zajednički projekt kao rezultat velikog uzajamnog poštovanja.
Želimir Babogredac, direktor Croatia Recordsa, pristupio je Teofilovićima nakon jednog od njihovih nastupa na pozornici zagrebačkog ljetnog festivala Scena Amadeo. Kada je, u redu s drugim zatravljenim obožavateljima, i onima koji su ih tek otkrili, napokon stigao pred Teofiloviće, rekao im je da je zainteresiran za svaki njihov budući projekt. Nekoliko godina kasnije, na obostrano zadovoljstvo, na tržištu je "Element".
Iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti da je potpuno u pravu Miljenko Jergović kada opisuje nastanak i širenje legende o Teofilovićima u prvom redu usmenom predajom. "Moraš upoznati i čuti ove ljude, oni su čudo", vrlo mi je uzbuđeno jednog dana, ima tome već deset godina, govorio prijatelj Saša Kralj, izvrstan fotoreporter i fotograf, koji je Teofiloviće susreo na otoku Prviću, kamo su oni dolazili u goste svjetski glasovitom gitaristu Miroslavu Tadiću. Tamo je, u prikladnom iskonskom ambijentu mediteranske suhozidine, nastala i divna fotografija koja je krasila album "Vidarice", zajednički projekt Miroslava Tadića i Teofilovića. Bila je to prva njihova suradnja i s diskografskom kućom Croatia Records, a velik je dio publike u Hrvatskoj, na brojnim koncertima, Teofiloviće i upoznao uz čudesan ukrasni vez gitare kojim je Tadić opleo njihove čudesne glasove i pjesme.
Pretjeruje li se kad se priča o njihovoj čudesnosti kao da su izašli iz neke drevne bajke? Ne morate vjerovati meni, pošto sam ionako na glasu kao kritičar pretjerano sklon oduševljavanju. Evo citata mog cijenjenog kolege rock-kritičara Aleksandra Dragaša:
"Nema tih riječi kojima se može opisati i dočarati magija glasova braće Teofilović, u kojima kao da su se 'nataložili' vjekovi u kojima su pjesme koje pjevaju nastajale."
A evo i još jednog točnog zapažanja velikog pisca i tumača umjetnosti, ne samo književne, Jergovića:
"Vokalna muzika ima u sebi nešto što gotovo pa organski utječe na čovjeka. To je muzika nad muzikama, a njih dvojica u stanju su tako otpjevati u svoja dva glasa neku pjesmu da nam se učini da ta pjesma prije njih zapravo nije ni postajala. Njih dvojica su, na neki način, ono što bi se moglo nazvati materijalnim kulturnim dobrom koje bi trebalo staviti u zaštitu ministarstva kultura i ministarstva za ljudske resurse. Braća Teofilović nečemu što pripada mrtvoj i dosadnoj tradiciji daju jedan nov, posve neočekivan i na neki način moderan život. To što oni rade savršen je netradicionalni tradicionalizam."
Koliko god vjerujem oduševljenjima svog prijatelja Saše, ništa od onog što mi je ispričao nije me moglo pripremiti za susret uživo s Teofilovićima. Nakon razgovora početkom ljeta 2012. u Beogradu, napisao sam svoju prvu novinsku priču o njima.
"Dok se nije rodio Ratko, nije se ni znalo da postoji i Radiša. Nije to bila rijetkost u predultrazvučnim vremenima da žene i ne znaju kad nose blizance. Osobito kad jedan od njih bude tako tih kao što je drugorođeni Radiša među braćom Teofilović. Inače ne raspoznajem blizance, ali kada sam prošle nedjelje u Beogradu drugi put u životu sreo Teofiloviće, lako sam pogodio koji je Ratko. Onaj koji više priča. Ali začudilo me zapravo to što se cijelih sat vremena razgovora uopće nisam pitao koji je koji. Kao da su jedno biće. Sijamski blizanci spojeni – pjesmom."
Priču ovdje treba ažurirati: Radiša se u međuvremenu prilično raspričao i, ne samo da brata Ratka redovito nadopunjuje u razgovoru, nego ponekad čak preuzme i prvi glas. A sve se to ionako na kraju stopi u jednoglasje, premda...
"Da ne bi bilo zabune, Teofilovići nisu neki nerazdvojni čudaci. Imaju svaki svoju obitelj i žive čak u poprilično udaljenim dijelovima Beograda. Jedan na Senjaku, drugi na Dorćolu. U školi su, naravno, profesorima prodavali uobičajene blizanačke zamjene, ali su u svemu dva potpuno normalna čovjeka i brata. Dok ne zapjevaju. Tiho mumljajući, usklade intonaciju, zatvore oči i tako, ne gledajući se, u istom trenutku i u istom dahu zapjevaju. U zanosu znaju podići i raširiti ruke kao da prstima iz nekih drugih dimenzija skupljaju note narodnih pjesama. Pjevaju samo narodne pjesme, srpske, makedonske, goranske... s Kosova i Metohije, iz Sandžaka, Pirota i Vranja... odnedavno i dalmatinske, samo da su izvorne, što drevnije. Pjevaju ih na svoj način istražujući za njih dvojicu blizanački sudbonosnu tajnu dvoglasja. Sklada dvojice. Ratko pjeva prvi, a Radiša drugi glas, ali glasovi su im slični kao i lica. Ne robuju tercama. Draže su im kvarte i kvinte drevnijeg prizvuka. A osobito su impresivni kad Radiša uhvati ison, kako se u bizantskoj tradiciji zove onaj temeljni, poput same zemlje postojani ton nad kojim onda Ratko klikće kao orao nad Šar planinom."
A priča koju vam ponovo pričam umalo da se nije dogodila.
"Kao što je prvi progledao, Ratko je prvi i propjevao zato što je Radiša bio bolestan onog dana kad je u njihovu srednju školu u Čačku stigao Predrag Peruničić. Iskusnog je zborovođu angažirala lokalna vlast da u Čačku osnuje ozbiljan pjevački zbor, pjevanjem zaokupi mlađariju i pjesmom proslavi grad. Preslušavajući tisuće čačanskih klipančića, profesoru Peruničiću zasjalo je lice kad je čuo Ratka. Ali ljubav nije bila uzvraćena.
– Ma kakvo pjevanje! – složio se i Radiša i nastavio s bratom trenirati košarku. Ma kakav Mokranjac! Njihov je idol bio Dragan Kićanović. A morali su i u košarci biti strastveni. Srećom, ona priča o sudbini koja dolazi smo jedanput obična je laž. Sudbina braće Teofilović bila je naročito uporna. Svakog utorka i četvrtka, kad bi se na probe okupljao Hor "Stevan Mokranjac", dirigent Peruničić kod dežurnog bi u školi ostavljao ceduljicu za Ratka Teofilovića. Za Radišu nije ni znao pa je lako zamisliti koliko je snažno od sreće moralo zaigrati srce jednog takvog glazbenog prosvjetitelja kad mu je Ratko napokon došao i sa sobom doveo još jednog, glasom i muzičkim darom istog sebe. Morao je taj Peruničić biti netko poput našeg Ljube Stipišića jer je za pjevanje potpuno osvojio srca, duše, umove i grla već poodraslih mladića. I točno je prorekao da će ono što njih dvojica imaju u životu postići biti ostvareno u glazbi. Premda i danas mogu satima strastveno pričati o košarci, pjevanje je već nakon nekoliko proba u Mokranjcu postalo sve što ih je zanimalo, a 1990. godine osjećali su se kao siročići kada je Predrag Peruničić iznenada, usred probe, umro."
Kada smo se nedavno ponovno našli i razgovarali u Zagrebu, pokušao sam istražiti i još točnije locirati taj trenutak u vremenu u kojem Ratko i Radiša postaju samostalni pjevači.
– Kada je profesor Predrag Peruničić 1990. godine preminuo, mi smo nastavili do 1992. studirati agronomiju, ali počeli smo i intenzivno slušati glazbu. Za nas je smrt profesora Peruničića bila veliki gubitak. Osim što smo tri puta tjedno imali probe, mi smo i drugim danima svraćali k njemu u Dom kulture, sjedili i razgovarali o svemu. On je bio potpuno posvećen zborskom pjevanju, a bio je i fantastičan pjevač. Na kraju svake probe bio bi gola voda. Svaku dionicu sam je demonstrirao, od soprana do basa. Imao je nevjerojatan raspon glasa od tri oktave, ali nikada nije sebe snimio kako pjeva. Zato kao najveću dragocjenost čuvamo jedan zvučni zapis koji smo pronašli, snimku koju je netko napravio nekakvim diktafonom kada je profesor u društvu zapjevao na nekom seminaru zborskih dirigenata u Cavtatu. Nama nije bilo ni na kraj pameti da ćemo jednom postati pjevači i da ćemo od toga i živjeti, premda nam je profesor još dvije-tri godine prije smrti kao nešto najnormalnije i najizvjesnije rekao da ćemo se nas dvojica u životu baviti muzikom i napraviti velike stvari. Osjećamo se sada kao neka produžena ruka njegove misije, koju nam je nesvjesno, a možda i sasvim svjesno prenio. On je sigurno osjećao da mi muziku upijamo kao spužve – kažu braća o neprežaljenom zborovođi, a Ratko ističe da ga je i sjajno imitirao, svaku njegovu gestu i pokret.
– Dva-tri mjeseca nakon njegove smrti kod kuće smo snimili s radija na kazetu jednu pjesmu koja nam se jako svidjela. Bila je to "Milkano dado mori", kako smo kasnije saznali, iz okolice Leskovca, a pjevao ju je sjajni Staniša Stošić. I onda smo nakon nekoliko dana u jednom trenutku, hodajući ulicom, potpuno spontano počeli pjevati tu pjesmu i iznenadili sami sebe. Otprilike, pa i mi to možemo – otkrili su mi o svom pjevačkom "debiju" na ulici Čačku Teofilovići.
Pitam ih jesu li odmah zapjevali dvoglasno?
– Ma kakvi, jednoglasno, dug je put još bio pred nama do dvoglasja – kažu gotovo uglas, a Ratko nastavlja:
– Nakon toga sam noći provodio uz Radio Beograd i, kako bi naišla koja pjesma koja bi mi se svidjela, uključio bih kazetofon i snimio je. Sve dok nismo imali tako snimljenih više od tisuću pjesama, a u bilježnicu sam zapisivao riječi. Bio je to naš YouTube. Tako je počelo naše istraživanje, koje smo nastavili uz pomoć Muzikološkog zavoda iz Beograda, odakle su nam slali zapise.
Put u dvoglasje, ne ono sladunjavo u tercama, u kojem je njima uvijek nešto nedostajalo, nego u vlastiti stil, otvorio im se kada su se susreli s pjesmom s Kosova "Marijo bela kumrijo".
– Tada je Radiša uhvatio taj ležeći ton, bordun ili ison, i odmah smo osjetili da je to to – kaže Ratko.
A Radiša me pita hoću li čuti gornji ison? Kažem da nisam nikad za tako nešto čuo, a on mi potvrđuje, uz širok osmijeh, da je to on izmislio. Pa odmah zapjevaju pjesmu u kojoj se Radišin glas svako malo diže na gornju kvintu i tamo postojano lebdi nad melodijom.
Pitam ih za intonaciju, pošto nikad uz sebe na pozornici nemaju nikakvu sviralu ili glazbenu viljušku kojom a capella pjevači i zborovi obično određuju visinu tona na kojem će započeti pjesmu. Kažu mi kako se štimaju prema prostoru u kojem pjevaju, jer crkva je jedno, dvorana drugo, svaki prostor ima svoju akustiku i atmosferu i oni mu se prilagode. Vole prije koncerta upjevati prostor, a ni za živu glavu ne bi pjevali u studijskim akustičnim "gluhim" izoliranim komorama. Zato su i pjesme objavljene na "Elementu", neke njihovoj publici već poznate, a neke prvi put snimljene, snimili u dvorani koja se nalazi u potkrovlju Regionalnog kreativnog ateljea u Kanjiži, gdje bi ga ponekad prekinulo bubnjanje kiše po krovu.
Pokušao sam s Teofilovićima pronaći i odgovor na ono Jergovićevo pitanje je li u njihovu pjevanju uopće išta izvorno.
– Ne možemo tvrditi da u nekom vremenu nisu postojala neka dva brata koja su isto ovako pjevala, možda ne baš na ovaj način, jer sve se oko nas promijenilo. Koliko je stara neka pjesma, najbolje se vidi po jeziku, je li nastala prije ili poslije Vukove reforme. Ali, melodija je ta koja je nama uvijek najinteresantnija i koja bude arhaičnija i od stihova. Ona je metafizička dijagonala. Ovo što mi radimo sigurno je neko osuvremenjivanje, a možda i nije. Možda je samo čišćenje prašine i rđe koje su se s vremenom nataložile na pjesmama pa mi onda skidamo sve te nepotrebne naslage. U svakom slučaju, mi sami sebi neprestano pjevajući postavljamo pitanja o tome kako nešto nastaje. Do nekih odgovora dolazimo, a do nekih i ne – kažu nadopunjavajući se Teofilovići.
Zapravo, da budem iskren, dok slušam snimku našeg razgovora, teško je reći tko što govori, jer njihovi glasovi imaju gotovo isti DNK. Zbog toga je njihovo fenomenalno jednoglasje, kada pjevaju unisono, postalo predmet zanimanja fonijatara, a jedan od njih, profesor Milan Vukasinović u Beogradu, bdije kao liječnik i redovito "servisira" njihove glasnice.
– Kad zapjevamo jednoglasno, a tako uglavnom završava svaka naša pjesma, u dvorani se obično čuje uzdah. A ima i onih koji kažu: "Ma to jedan pjeva, a drugi samo zijeva" – govore mi kroz smijeh.
Ako ste ih već čuli, nagovarati vas ne treba. A ako niste, na "Elementu" vas čeka čudo.
Već u prvoj "Mnogu mi go falat babo mori" pažnju privlači klizanje glasova unutar netemperiranih mikrointervala, onako kako ton duduka blago i tužno puzi od tona do tona. Drugu su pjesmu čuli i pokupili od klape na Prviću, "Kroz planine, barda i gore". Pred kraj su stavili i jedan od narodnih hitova, "Kaleš bre Anđo", a posljednja, četrnaesta, kao svojevrsni bonus, je "Đelem, đelem".
– Nije to pjesma za kafane, to je tužna priča o odvođenju Roma u nacističke logore, koja je 1971. u Londonu prihvaćena za himnu tog naroda. Mi smo je prvi put zapjevali jer je tako poželio Dragoljub Acković, koji je bio urednik Romske redakcije Radio Beograda, kada nas je prvi put čuo 1992. na Duhovnoj akademiji, pjevačkoj manifestaciji u manastiru Studenica. Zahvaljujući njemu otvorila su nam se napokon već ujesen te godine i vrata studija Radio Beograda. I tako je počelo. A kada smo mu napokon zapjevali "Đelem, đelem", rekao nam je da je taj dan, u kojem je to čuo, upravo postao najljepši u njegovu životu – rekli su mi pjevači koji pjevaju iz unutrašnje potrebe.
Jer kad dulje vrijeme ne pjevaju, bilo svaki sam ili zajedno, kažu da ih obuzme loš unutrašnji osjećaj, kao da ne žive u skladu s okolinom, s prirodom, drugim ljudima i samima sobom. A kad pjesma krene, vrate se u svoje prirodno stanje, koje ih ispunjava, čini sretnima i daje im snagu i život.
Ukratko, kada pjevaju, Teofilovići su u – elementu. Pridružite im se slušajući istoimeni album, dostupan, dakako, i na svim vodećim internetskim platformama.
