DVD Samobor. U hladu, znoj s čela briše Damir Domin (41), čeka da se vatrogasni kamion napuni vodom. Gasio je požar u nedjelju u Heinzelovoj, a sad u svom Samoboru puni cisternu.
– Ajmo’, akcija! Pun je – kaže Domin pa pokazuje na kamion. “Cajger” nekadašnje mljekarske, danas vatrogasne cisterne, davno je okrenuo 2.000.000 kilometara.
– Mercedes, potegnut će taj još... Vozi samoborskim bregima. Sad idemo u Draganje Selo, Črnec, Gradišće.... Po ovoj žegi, kad nas vide, sretniji su nego kad im poštar donese penziju, voda im je život. A oni je gore nemaju – ističe.
Dalmatinac spašen!
Dečko je koji je, ako ste u metropoli, bio u vašem susjedstvu, pomagao spasiti susjeda koji se našao u plamenu.
– Gasio sam od Zeline do Zaboka, od Sljemena do Pokupskog!
Radi u Savskoj, jedan je od najboljih naših vatrogasaca, čovjek koji je spasio stotine života u metropoli. Ali, Samobor je njegov grad.
– A što bih drugo radio? Pazi, svi smo vatrogasci. Deda Vlado, tata Vlado, stric Jurica, brat Davor, ja... Čak je i nećak Florijan dobio ime po zaštitniku vatrogasaca. I znaš što je najljepše što sam doživio, ljudi ti se zahvale kad ih spasiš, ali pamtit ću jednog psića dalmatinca. Upao je u šaht, izvukli smo ga, a toliko je bio izvan sebe od sreće da nas je oblizao stotinu puta. Nije znao kako bi se zahvalio. Kad vidiš takvo veselje, srce ti zaigra, znaš da si učinio dobru stvar – priča Domin.
– Kad vidim da neka bakica čeka na autobusnoj stanici, ja odmah kočim. Zašto bi čekala na suncu? Gospođe se vesele, a žele se odužiti, pa vele: “Damire, evo ti 10 jajca!”. Ali, ne kočim ja zbog jaja.
I tako on, kad ne radi u smjeni u zagrebačkoj Savskoj, dežura ovdje. Besplatno.
– Ma nije sve u novcu!
Priča kako za vrijeme akcija na leđima nosi 40 kilograma opreme.
– Na leđima 40 kilograma, vani 40 stupnjeva, a na radnome mjestu zna biti i 180 stupnjeva. Pa koliko izdržiš. Ma tu čovjek u trenu dehidrira, a spas nađem tu na Vugrinščaku, kad se vratim doma bacim se u bazen...
Samobor poznaje u dušu.
– Skupio sam knjiga starijih od stotinu godina, o povijesti Samobora, pa poslije ručka, umjesto novina, proučavam povijest svoga grada. Evo, znaš li kako su Samoborci radili led za gemište? Nekad nije bilo frižidera, čak ni birca, ali bilo je gemišta. Toplog. Nama Samoborcima je najvažniji praznik Sveta Ana koja se slavi potkraj srpnja kad je najveća žega. I naši stari su iskopali rupe u bregu, a kako imamo puno izvora, napunili su ih vodom preko zime. Te bi hrpe leda prekrili zemljom i slamom, pa bi se led održao sve do ljeta. I eto leda za špricer! Puno sam razgovarao sa starijima, od Ivice Sudnika do Đurđice Buntić i Milana Žegarca, ne bih li doznao što ne znam o Samoboru – kaže i poentira:
– Jesi znao da je ulaz u crkvu svete Anastazije na visini kao i križ na vrhu zagrebačke katedrale?
A turisti?
– Trčim svaki dan po samoborskim bregima, znam napraviti i 30 kilometara. I zna se dogoditi da sretnem planinare koji su se izgubili. Pa i njih vratim u grad. A meni je najveći gušt probuditi se u tri ujutro i otrčati kroz šumu na Oštrc pa s Ptičjeg vrha gledati kako izlazi Sunce. Gore mi je sve na dlanu. Cijeli moj kraj. Tad napunim baterije za cijeli radni vatrogasni dan. Sretnem na putu srne, divlje svinje, gledaju me, onako u mraku, i vjerojatno misle kamo će on usred mraka, i to još bez puške...
Rukavice za princa fašnika
Domin me prepušta djevojci u centru. Vlasnici samoborskog butika “Shabby” u koji dolaze i iz Los Angelesa. Maja Krupežević (33) kaže:
– Radila sam kao voditeljica financija u velikoj firmi, za plaću od koje se čovjeku zavrti glava. No, bio je to stres. Nije bilo kreativnosti. Samo novac. Dala sam otkaz, otišla na burzu, a već tri dana kasnije otvorila ovaj butik. I nema ljepšeg... I ona se brine o susjedima, turistima.
– Za susjeda Darka, princa fašnika, uređujem rukavice i cipele da bude ušminkan. A u butik mi dolaze čak i gosti iz Los Angelesa! Često se dogodi da dođe gospođa pa za njezina muža tražimo kravatu koja će se pasati uz njezine cipele. Radim i namještaj u tzv. shabby stilu, frizure, dajem modne savjete... Tu je uvijek gužva.
– Strast su mi motocikli, imam Yamahu XJR 1300... Ja vozim, a moj dečko Zoki sjedi iza! I svaki vikend, nas dvoje, negdje smo na motorijadi. Nema tog mjesta koje nismo prošli. I to je život.
Ima li i jačih motora od 1300 kubika?
– Suzuki GSX 1400, ali za njega nisam imala novca. Bit će, ne brinem se...
