Gatati iz šalice ne znaju. Stol je pun praznih šalica za kavu. U dolini Neretve zovu ih – čikare. Tu, pokraj rijeke, za stolom na terasi kafića pokraj mosta. I što sad?
– Amo’ vidit ko će sa starog mosta dalje bacit čikaru... – predložio je Giovanni. Više od desetljeća prošlo je od tog ljetnog dana, a danas isto društvo, na istom mjestu, organizira – svjetsko prvenstvo u bacanju čikara.
– Nitko se na svijetu toga nije sjetio osim nas u Opuzenu. I Burkina Faso i Japan šalju predstavnike na opuzenski SP. Bili su Afrikanac Patrice i Japanac Nikoshiri. Brazil, Kanada, Argentina, Norveška. Nema zemlje iz koje nije bio turist koji se priključio – kaže Ivan Giovanni Aničić (32) pa pita:
Prvaku svijeta vrećica čipsa
– Hoćeš probat?
Koliko je rekord?
– 74,78 metara. Drži ga Stjepan, on je višestruki prvak svijeta u bacanju čikara. Kad on baca finalnu seriju, e, to treba vidjeti. Kao da je na Olimpijskim igrama. Izbaci s mosta šalicu pa je uz urlik isprati prema rijeci. Ponos Opuzena je Frane, 17-godišnjak koji je aktualni prvak svijeta, slavio je lani. On je dika grada... Tako mlad, a već svjetski prvak. U društvu i službeni redar SP-a Ljubo, sudac James te natjecatelj Mame.
– Očekujemo da će bacanje čikara u riku najkasnije do 2030. postati olimpijski sport. A voljeli bismo i u Guinnessovu knjigu, takvog štosa tamo nema – kaže društvo. A nagrada za svjetskog prvaka?
– Simbolična. Gajba pive ili vrećica čipsa. Novaca nema. Fućkaš lovu, riječ je o slavi. Obitelj koja ima prvaka iz svoje kuće dobiva i slavu. A slava ostaje zauvijek. Natječu se iz cijele doline Neretve, od Ploča, Komina, Krvavca, Rogotina, Kule, Vlaka, Metkovića... Dosad su tu slast osjetili Stjepan, Frane, Tomi, Vedran i Ivo.
A stranci? Prvak iz Burkine Faso?
– Dosad su prvaci bili domaći dečki. Stranci se natječu, ali ne mogu tako daleko dobaciti. Dođi 14. kolovoza na 13. prvenstvo.
Ima li varanja?
– Nas ne možeš prevariti. Šalice punimo pur-pjenom ne bi li odmah nakon što padnu u Neretvu isplivale na površinu. Ekologija nam je prije svega! Dva dobrovoljca stoje u rijeci, u našem tradicionalnom čamcu “trupi” i skupljaju čikare. Dva suca, a oba imaju dioptrijske naočale, stoje svaki na jednoj obali i zapisuju rezultat svake serije. Tko uđe u finale, e, tad je spektakl. Drhti i ruka.
A ima li dovoljno šalica?
– Skupljamo. U mom hostelu pokraj mosta nema dovoljno. Ali, da nam susjed iz kafića Lui, Dado, Jerry, Crveni patuljak, Lux. Ma svi kafići iz Opuzena isprazne police sa šalicama. Tko ih ne bi dao?! A za finalnu seriju vadimo nove šalice, ganc nove čikare. Pa je l’ se finale Wimbledona igra sa starim lopticama?
Zašto Giovanni, a ne Ivan?
– To je nadimak koji treba zaslužiti. Bio je jedan Giovanni u Opuzenu, ja sam ga naslijedio – kaže Aničić.
Lignja iz mora na gradele
Društvo ostaje u Opuzenu, a novi genijalci u Metkoviću. Kafić Evergreen, mjesto na kojem je i Robert Knjaz snimao, za stolom u kutu. Ivo, Petar i Leka.
– Naš susjed, Pavo Volarević, ima 95 godina. I danas vozi bijeli Renault 4, svira saksofon, violinu i harmoniku. Sin mu svira klavijature u Crvenoj jabuci i Đavolima, a mi se šalimo kad Pavo sjedne za volan, on je onda opasnost – Opća opasnost – veselo je društvo.
Mijenjaju se teme, a konobarica se sjeti:
– Je l’ ti znaš da je Franjo Ferdinand bio kod nas u Metkoviću? Kad je išao za Sarajevo, iz broda je sišao baš kod nas u luci. Pričao mi je otac da se tada djed kao klinac kupao u Neretvi. Otišao je dalje vlakom za Sarajevo, gdje je sreo Gavrila Principa. I znaš, vratio se Franjo Ferdinand istim putem. Opet vlakom iz Sarajeva za Metković pa dalje brodom prema dvorcu Artstetten gdje je pokopan – kaže konobarica.
U kafiću Evergreen, u kojem su i zidovi zeleni, na jednom – pravila kuće. “Ovdje je vrijeme stalo i nema žurbe. Kome se žuri, neka produži, magistrala je blizu”, piše u pravilniku pa nastavlja: “Konobar je star, spor i pod stresom. Vrlo je neljubazan, pa molimo goste da prema njemu budu izuzetno ljubazni, pažljivi i senzibilni”. Teme koje se preporučuju za razgovor su – blues, rock, soul, jazz, film, a strogo je zabranjena politika. Sjajno. O čemu ćemo razgovarati?
– Ajmo’ lovačke priče – ispali Leka pa nastavlja:
– Imamo susjeda, doktora. Lovca. Veli on, stojim i čekam da preleti liska. Sumrak je. A kad ono, dvije lete, ja kleknem i bum-bum. Obje pale... No, kako je, ako je kleknuo u rijeku, pucao pod vodom? Eto, priča mu odmah pala u vodu.
– Znaš što je zgodno kod nas u Metkoviću? Sjedneš u barku, kamo kod kreneš, možeš doći. I do Tokija! A mi, odemo do mora, spustimo se rijekom, zapalimo gradele i hvatamo lignje. I lignju direktno iz mora bacimo na gradele. I posolimo. Ne može biti friškija. Za pet sekundi iz mora na gradele. To je život.
