Dinko, tako se ovo mjesto zove. Tko god krene za Paklenicu, došao on iz Kalifornije, Toronta ili Sydneya, sjedne na ovu terasu. “Nema Dinka do Dinka”, tako su penjači prozvali jedan od smjerova na Anića kuku, najvećoj i najpoznatijoj stijeni u Hrvatskoj. Drugi smjer zove se “Nalaz kod Dinka”. Eto, to sve govori kakvo je ovo mjesto.
– Je l’ znaš ti da je ovdje jeo i fotograf Georgea Busha? – pitao je Dinko kad je vidio fotoaparat pa nastavio:
– Snimio me, objavio fotografije u Americi. No, nas je kopkalo što radi ovdje, zašto nije s Bushom. A taj čovjek, Bobby Model mu je ime, odgovorio je: “Dosadilo mi je snimati rukovanja iz dana u dan...” Pa je radio za National Geographic, New York Times – kaže Dinko Marasović.
– Otac je ovdje među prvima otvorio konobu. Imao sam tada 15 godina, a radim, eto, i danas sa 67. A što bih ja drugo radio da nema ove gostionice, kud bih sa sobom – kaže Dinko pa se zamisli i doda:
– Ništa drugo, istina, ne bih ni znao. Vidi, buffet se zove “Paklenica”, ali to ni naš poštar ne bi znao. Svi znaju ovo mjesto kao “Kod Dinka” – smije se.
Gosti su planinari, penjači, špiljari i – “obični” turisti. Ovdje se jedu lignje. Friška riba.
– Tu sve akcije na Paklenici počnu i završe. Ako netko nekoga traži, naći će ga kod nas. A ako ga kod nas nema, vjerojatno ga nema u gradu – kaže ponosno.
Njegov je sin – jedan od dvojice jedinih penjača u gradu koji je poznat po tome da se ovdje dolazi penjati. Marin Marasović (35) kaže:
– Prošao sam sve stijene, a osjećaj kad si na 200 metara, a ispod tebe isključivo je zrak, ne može se riječima opisati. Zvuči kao fraza, ali to ti ja sad ne mogu reći.
Ima li straha?
– Ima i straha, adrenalina, ma svega. Zato i idem. A zašto se nitko drugi, osim mene i Marka koji je počeo prije, od susjeda ne bavi time, ne znam. Ljudi dolaze sa svih strana svijeta, baš zbog ovih stijena, razvikanih, zapravo najpoznatijih u ovom dijelu Starog kontinenta. A mi, kojima je to pod nosom, nas to ne zanima. Tako je to – smije se Marin.
Može li sam čovjek na stijenu?
– Ne. Treba imati partnera kojem vjeruje jer on te osigurava ako stvari krenu, doslovce, nizbrdo – kaže on pa pokazuje muzej koji imaju na stropu. Stara penjačka oprema, sve od 1938., kada su se ovdje počeli uspinjati uz stijene.
Hrana? Ukusne lignje, 90 kuna – s prilozima. I domaći sir – 45 kuna. Tanjur je ovdje manje važan, tu je mjesto gdje se druže. Iz cijelog svijeta. Vide se penjači u Africi pa dogovore: “Vidimo se Kod Dinka”.
