Neasfaltirana cesta od Sošica do Sv. Gere dugačka je 11 kilometara. U zimskim mjesecima taj je mali makadamski fragment skriven ispod debelog sloja snijega koji, procjenjujući odoka, iznosi više od jednoga metra. No, u snijegu nema nijednog traga koji bi posvjedočio da lokalni stanovnici imaju silnu potrebu prolaziti baš tim putem. Kad na zadnjoj seoskoj štali ne bi bilo rukom nacrtanog putokaza u smjeru Sv. Gere, namjernici neupućeni u lokalni zemljopis teško bi shvatili da gaze po početnim metrima prometnice, štoviše, po makadamskoj cesti koja se pojavila kao ključna tema posljednjeg Sabora.
Riječ je o cesti koja je uvrštena u proračunski projekt HDZ-ova premijera Ive Sanadera. Anto Đapić, predsjednik HSP-a, dao je potporu Vladinu proračunu pod uvjetom da premaže asfaltom cestovni razmak između Sošica i žumberačkog vrha Sv. Gere.
Umiruće Sošice
Kako je Sanader pokleknuo pred Đapićevim ultimatumom, mještani će dobiti prometnicu koja se uzdiže do 900 m žumberačke visine.
A onda vodi pred vrata hrvatske kapelice, gdje se nekoliko puta godišnje održavaju svetkovine, te slovenske vojarne koja se od 1991. nije pomaknula s mjesta. Ipak, najvažnije od svega: Đapićevo ime već sada ulazi u bogat žumberački folklor. Nevidljiva i skrivena pod debelim snijegom - tek zamisao i predmet političkih trgovina - žumberačka cestica dobila je ime "Đapićeva trasa".
"Lijepo je to da asfaltiraju tu cestu. Na Sv. Geri imamo sjenokoše. Dosad smo do njih stizali traktorom. Ni planinari više neće morati pješačiti ako to ne budu željeli. Do vrha će biti moguće doći automobilom", sanjari Jela Rudman, jedna od najstarijih, posljednjih stanovnica Sošica i Žumberka. Budući asfalt vijugat će upravo iza njezine kuće koja se raspada od starosti.
S asfaltiranom Đapićevom trasom ili bez nje umiruće Sošice neće se promijeniti. Jela Rudman i njezin podjednako vremešni suprug žive sami u krugu od pet-šest rustikalnih nastambi čiji su se stanari, u potrazi za radnim mjestima, odavno odselili. Jedino su društvo osamljenog bračnog para čopor razigranih pasa i dvije mačke.
Iza pastoralnog prizora bukovih šuma okićenih snježnim krpicama skriva se stvarnost koju Đapićeva cesta ne može uljepšati.
"Hrvatski političari tradicionalno su nas ignorirali. Na slovenskoj strani davno su sagrađene ceste, pa je Žumberak gravitirao prema Sloveniji.
Tek nakon 1990. dobili smo ceste koje su nas povezale s hrvatskim mjestima", kaže Mile Vranešić, Žumberčanin i svećenik, neobična pojava za svoju profesiju.
Hranilovićeva zemlja
Godine 1992., kada su Slovenci, nakon evakuacije JNA, na Sv. Geri instalirali vlastitu vojarnu, prvi je uzbunio zagrebačke medije i političare da su se na dijelu hrvatskog teritorija ugnijezdili slovenski uljezi.
Pronašao je i katastarsku mapu iz 19. st. koja dokazuje da se postament slovenske vojarne nalazi na zemlji koja je nekoć pripadala sošičkom vlastelinstvu obitelji Hranilović.
Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da zaustavi preobrazbu Žumberka u pustoš. A zagrebački političari, sjedeći u Saboru, rješavaju problem makadama koji za njih ima isključivo simboličnu vrijednost.
JASNA BABIĆ
