Ponekad kad se toga sjetim, kao evo sada, pretrnem od jeze zbog prosinca 2020. kad sam prvi i zasad jedini puta zaradio koronu. Vani je bilo magle više nego u Carpenterovoj "Magli" i nije mi bilo previše žao što ne smijem izlaziti. Puno više od tog destimulirajućeg vremena mučilo me pitanje kad ću uopće više biti sposoban izaći među ljude. Bili su to dani bez ikakve volje da se nastavi živjeti. Noću nisam spavao i vrtio sam iznova samo jedan film, "Jurski park", ni za što drugo nisam imao živaca.
Danju, iako uopće nisam bio dobro, radio sam s Vladom Barišićem i grafičarkom Zrinkom Butorac novu Nedjelju Večernjeg lista. Iako je bilo posve nenormalno u takvom stanju raditi, ja ipak mislim da me je to spasilo od nekih težih posljedica, barem onih mentalnih. Ne želim ovime reći da su meni Nedjelja ili Večernji list važniji od zdravlja ili života, to nipošto, nisam uopće idealist i što se tiče ideala, njih uopće nemam. Samo želim reći da je rad na Nedjelji ubrizgao u moj krvotok neki nevidljivi lijek koji me je spasio da ostanem normalan, funkcionalan i fokusiran na život i svakodnevicu. Utuvio sam sebi u glavu da je život ionako bolest od koje se razboliš kad se rodiš, a da je to bila samo jedna loša faza koja će ili proći, ili će me, kao što na koncu i hoće prije ili poslije, pretvoriti u prašinu. Bila je to, dakle, 2020. godina. Par mjeseci prije krenuli smo s novom Nedjeljom s kojom smo uskoro došli do nominacije za novinarskog Oscara.
A prije 42 godine počinju moji redoviti susreti s nedjeljom, susreti ispunjeni ljubavlju, mržnjom, bijegom, nespokojem, očajom, ali i čarolijom... Dakle tada, prije 42 godine, svake sam nedjelje ujutro kupovao Sportske novosti da vidim kako je odigrala Jugoplastika koja je tada ispala u Prvu B saveznu ligu. Koliko se sjećam "žuti" su dobili sve utakmice, tako da mi je nedjelja automatski bila okupana žutim suncem. Tih ljeta roditelji su me ostavljali u Hercegovini kod babe i dida koji su živjeli na ranču. Nedjeljom su me, naravno, tjerali na misu koja mi nikad nije bila draga, pa sam se pobunio. Bez roditeljskog autoriteta lako sam eskivirao odlaske u crkvu, ali su baba i did ipak smislili kako me natjerati na nedjeljnu propovijed: poslije mise, obećali su, idemo na matineju u kino u Lišticu. Tako da smo od ranča do crkve i kina u jednom pravcu hodali sedam kilometara. Ali film, ta je čarolija bila jača od svega, ta nedjeljna matineja kad se u kinu pušilo, ljubakalo, gađalo šampitama, i kad smo se k'o luđaci smijali forama braće Marx (poslije, kad sam doznao za Hitlera, mislio sam u sebi – zašto se svi boje ovog smiješnog čovjeka, jer sam mislio da je to Groucho Marx).
Kad sam odrastao i postao sportski novinar, nedjelje su mi postale mrske jer sam se morao ustati s ručka i odlaziti na stadion pratiti dosadne utakmice. Nikada nisam volio taj svijet, tu psovačinu gledatelja koji su netom izašli iz crkve i glumili bogomoljce, a ovdje su urlali k'o hijene zbog izgubljene lopte. Mnogo sam puta svim igračima davao najniže ocjene, obično 5 i 5,5 jer tu i nije bilo ni igre ni nogometa. Samo bih Stanku Bubalu, rođaku, dao 6 ili 6,5, uostalom i bio je najbolji, zato i jest završio u Hajduku... Potom bih nazvao neku neljubaznu daktilografkinju i trpio je sljedećih pola sata, a kad bih se vratio za stol od kojeg sam naprasno otišao, dočekao bi me kokošji ili janjeći kostur. Onda sam se oženio, dobio sina i nedjelje su postale beskrajno depresivne. Zatvorenost unutar jednog kruga ubijala me, najradije bih obilazio svijet i upijao različitost, a ja sam se svezao za istost. Tada sam obožavao ponedjeljke jer bi nedjelje bile iza mene, kao da sam ih šutnuo nogom u dupe i kao da više nikada neće stići te nedjeljne depre.
Nedjeljom su bila ta silna finala Wimbledona u kojima je Goran Ivanišević toliko uporno gubio da sam planirao uložiti i krizmani sat i vjenčani prsten na kladionicu protiv njega. I kad je došao taj jedini Wimbledon koji je osvojio, bio je to, naravno, ponedjeljak. Nedjelja je bila i kad je Hrvatska izgubila finale u Rusiji protiv Francuske. Nedjeljom je program na TV-u užasno dosadan, emisije o krumpirima, moru, molitvi, ne znaš na kojem je kanalu veći smor. Ili oni šareni obiteljski filmovi kojima se i djeca rugaju. Nedjeljom me rano probudi zvono na crkvi 200 metara od mog prozora, zvonar je toliko uporan da stalno pomislim kako se zapetljao u te konopce i kako se nikada neće odmotati, da će dovijeka zvoniti... Dakle buđenje u sedam sati nedjeljom je zajamčeno. Nedjelju mi je hrvatski premijer dodatno podebljao deprom jer je, kao uzorni katolik, zatvorio sve dućane, pa sam opet osuđen na šetnju od kauča do stola i natrag. I tako dalje...
Nemam razloga, čini se, voljeti nedjelju, a ipak živim s tim danom u ljubavnoj vezi punih 11 godina. Naime, davne 2013. postao sam urednik Večernjakove Nedjelje i s Vladom Barišićem guram je već 11 godina. To je oko 550 brojeva. Tada smo Nedjelju pošteno redizajnirali, tadašnji art direktor preuredio ju je vizualno, a mi urednici sadržajno. Naglasak je stavljen na životne priče, reportaže, malo mekši, pozadinski pristup političkim temama, uglavnom ležerno, lagano, pitko, s lijepim fotografijama. Te 2020. dolazi do velikog preokreta: glavni urednik Dražen Klarić najavljuje nam da će Nedjelja od kolovoza krenuti u velikom formatu, na četiri lage s po 16 stranica, što je bio golemi izazov jer se mijenjao ne samo format, nego i cijela filozofija novina. Dakle, sada odjednom imamo novinu s praktički četiri naslovnice i četiri zadnje stranice, dakle s četiri cjeline koje je trebalo osmisliti tako da imaju smisla i pojedinačno, ali i da se uklope u cijelu dramaturgiju novina od 64 stranice.
U hotelu Lavica u Samoboru ispijali smo kave, mineralne i ostale napitke art direktor Zoran Birman i ja, dumali i dumali, ali mahom su to bile loše ideje koje smo bacali u kontejner za papir. Brzo smo ga napunili i nazvali odlagalištem bezveznih ideja. Tko zna, kad bi se sad izvukla sva ta "dokumentacija" možda bi nam se danas neka propala ideja činila genijalnom... Ali tako je, uz porođajne muke, u toj Lavici rođen današnji izgled Nedjelje. Pristup novoj Nedjelji bio je nešto drukčiji – lifestyle da, ali s više kulture, intelektualizma i polemičnih tema. No temeljni princip, da priče moraju biti žive, ostao je isti. Nedjelja je rasadnik živih, terenskih priča i po tome je danas jedinstven tiskani projekt u Hrvatskoj. Naš reporter Srđan Hebar traga za naseljima koja je i sam bog zaboravio, u kojima živi dvoje-troje ljudi odsječenih rijekom, planinom ili signalom. Traga za mjestima koja imaju neku svoju mitologiju, zanimljive ljude ili običaje. Drugi reporteri odlaze u daleke divlje kutke svijeta. Naš reporter Hrvoje Ivančić bio je na svim kriznim žarištima u Ukrajini, nedavno je obišao cijeli Afganistan, prije toga bio je u Etiopiji, Kongu, mahom mjestima koja melje rat. Naš Hassan Haidar Diab proputovao je sva ratišta Bliskog istoka, posjetio najtajnovitija mjesta na svijetu i razgovarao s ljudima koji su na tjeralicama u gotovo svakoj drugoj državi... Naši su reporteri bili u Hong Kongu, Macau, Islandu, Kambodži, Mianmaru, Indoneziji, Šri Lanki, objema Amerikama... još jedino nismo poslali čovjeka na Antarktiku.
Nedjelju obogaćuju stalni kolumnisti iz različitih sfera života – Miljenko Jergović, Hrvoje Horvat, Veljko Barbieri, Filip Horvat, Dalibor Milas, Miljenko Mitrović... ali i povremeni, poput najvećeg ruskog pisca današnjice, disidenta Mihaila Šiškina, a tu su često i Igor Rudan, Vlado Kreslin, Rade Šerbedžija... Ipak, temelj nove Nedjelje postavili smo na životnom intervjuu koji treba biti dominantan na naslovnici i koji treba postati lajtmotiv našeg projekta. U početku nam se činilo nemogućim da taj ritam izdržimo dulje od dvije godine, jer to znači stotinu zanimljivih ljudi na naslovnici. No evo, i nakon četiri godine čini se da ima još osoba koje zaslužuju biti među sada već oko 200 ljudi koji su nam otvorili svoje knjige života. Ima već dosta kako mi je jedna PR-ovka, nudeći svog ministra za životni intervju, rekla: "Znate, svi gledaju tko je gost u Nedjeljom u 2 i tko je na coveru Večernjakove Nedjelje". I često me ljudi zovu subotom, pitaju tko je sutra na naslovnici, a ja im uvijek odgovorim: "Samo otiđi na vrijeme na kiosk dok se Nedjelja nije rasprodala!" Jer mislim, zapravo uvjeren sam, da je Nedjelja jedna od najboljih stvari koja vam se može dogoditi nedjeljom.
