Vrlo često je bio okružen ženama, pa je i na dan smrti bio u ženskome društvu. Iznimno talentiran i svestran, obožavao je glazbu. Josip Antunović volio je pjevati. Svojim je glasom tog kobnog dana u novosadskoj kavani, devet mjeseci od uspostavljanja Kraljevine SHS, začinjavao atmosferu pjevajući talijanske pjesme s primjesama dalmatinskog štiha. U kavanu potom ulazi žandar, Crnogorac i naložio mu da smjesta prestane pjevati, što je ovaj, ponosan i hrabar ratnik Prvog svjetskog rata, odbio odgurnuvši istražitelja. Žandar je otišao, ali se odmah vratio, i to s pištoljem, a Antunović ga je uhvatio za zglob ruke kojom je držao pištolj. Počelo je naguravanje, žandar je ispalio metak i Antunovića hitcem u glavu na mjestu ubio. Tako je završio život 28-godišnjeg Makaranina Josipa Antunovića, visoko odlikovanog pilota Prvog svjetskog rata i heroja koji se na strani Antante borio na ratištima solunskog polja.
O tome su u kolovozu 1919. izvijestili mediji, a obitelj u rodnoj Makarskoj Antunovićevo posljednje pismo koje je napisao tjedan dana ranije dobila je tek nakon njegove smrti. Današnjoj generaciji nepoznat, Jozo Josip Antunović bio je zanimljiva ličnost svoga doba, a javnost će o njemu moći doznati kroz stotinu godina sačuvane memorabilije koju je njegova pranećakinja Ivana Antunović Jović donijela u Državni arhiv. Ondje je u listopadu trajalo prikupljanje uspomena za projekt Europeana 1914. – 2014. čiji je cilj od zaborava sačuvati osobne priče i uspomene stvarnih ljudi, obitelji i jednog vremena – Prvog svjetskog rata. Josip Antunović u naslijeđe svojoj obitelji, a sada i generacijama koje dolaze, ostavio je šest odličja, fotografije, pisma, letačku knjižicu, potvrde o uručenju odličja, pismo koje je poslao majci nekoliko dana prije nego što je ubijen...
U grupi osnivača Hajduka
Uspomene na Josipa Antunovića dokaz su da je u svoje doba bio veoma poznat Makaranima i Splićanima. U Splitu je završio Mušku realnu gimnaziju. Zbog brojnih odlikovanja u ratu, hrabrosti i dišpeta, Ivi Tijardoviću poslužio je kao motiv za stvaranje lika Mirka u opereti Mala Floramye.
– Nakon dolaska u srednju školu u Split prastric se počeo družiti s ekipom Splićana Dalmatinaca koji su bili bliže idealima i uvjerenjima južnoslavenske ideje. S njima je otišao na Visoku tehničku školu u Prag. Kasnije ih je u Velom mistu opisao Miljenko Smoje. Bio je i jedan od studenata što su 1911. u praškoj pivnici "U Fleků" osnovali Hajduk – prisjeća se priča iz djetinjstva Ivana Antunović Jović, novinarka i jedna od njegovih pranećakinja. Za vrijeme studija 1914. Antunovića mobiliziraju u austrougarsku vojsku, no on je pobjegao nakon nekoliko mjeseci jer se ta ideja kosila s njegovim uvjerenjima. Preplivao je Drinu i došao u Niš te stupio u vojsku Kraljevine Srbije. Isprva kao dio pješaštva, no ubrzo je napredovao jer je bio visoko obrazovan i govorio nekoliko jezika te imao tehničko znanje. Poslali su ga u Francusku u Chartres, u veliku zrakoplovnu akademiju, gdje je prošao obuku za pilota te nakon toga otišao na ratišta solunskih fronta.
– Upravljao je avionom dvokrilcem, premazanim crnom bojom kako ga neprijateljska vojska noću ne bi vidjela. Devet puta je ranjavan. Nakon sedmog ranjavanja, njegov nadređeni želio ga je poslati na liječenje u Švicarsku te mu kazao da je vrijeme da se povuče i nastavi školovanje, na što je Jozo poderao putovnicu i odlučio otići na ratište. Nadređeni mu je na to rekao: "Bravo, vojniče, ali nakon bolnice idete u zatvor na 10 dana." No, Josip se nakon odslužene kazne ostao boriti te je odlikovan – prepričala je Jozin ratni put Ivana Antunović Jović. Primio je šest odličja, no najvažnije je Francuski križ s palmama koji mu je u Solunu osobno uručio general d΄Espèrey. I baš se u Solunu tada našao skladatelj Ivo Tijardović koji je Antunovića poznavao iz viđenja još iz Splita.
– Bio je jako sretan što ga vidi jer je i sam bio u vojsci, sretan što je njegov Dalmatinac dobio najveće odličje budući da je bio jedan od prvih stranaca koji je dobio Francuski križ s palmama u Prvom svjetskom ratu. Poslije je dobio i Karađorđevu zvijezdu i sva odlikovanja koja je Kraljevina Srbija dijelila za ratne uspjehe – govori njegova pranećakinja. Rat je završio, a Antunovića su poslali kao visokog časnika u Novi Sad. Sve vrijeme majci se javljao pismima. U zadnjem pismu koje je poslao tjedan dana prije nego što je ubijen, moli da otac Tonči bude malo opširniji jer ga jako zanima što se događa s obitelji. Piše i da se želi vratiti kući u Makarsku, ali da će to moći tek nakon što odradi posao.
– Uvijek je bio okružen ženama iako nije bio oženjen i o tome nije pisao. Pokopan je na vojnom groblju, a obitelj ga nije prenijela na vrijeme iako je namjeravala. A nakon ubojstva, u Makarskoj je održana komemoracija na kojoj je tadašnje gradsko vodstvo napomenulo kako je važno vratiti Antunovićeve posmrtne ostatke kući. Josip je u jednome pismu majci napisao kako sve više razmišlja o Makarskoj, o svome rodnom kraju u koji se želi vratiti. Međutim, u Drugom svjetskom ratu Mađari su uništili novosadsko groblje u bombardiranju pa ne znamo gdje su mu ostaci – kaže Ivana Antunović Jović. Za sjećanje na Jozu Antunovića zaslužan je Ivo Tijardović, koji ga je utjelovio u liku Mirka u opereti Mala Floramye praizvedenoj 1926.
– To je zapisano u publikacijama, a i Ivo Tijardović o tome je govorio nakon rata. Drugi čin operete Mala Floramye počinje "i dolazi sad junak kote 212..." To je ta kota gdje je Jozo Antunović ranjavan i gdje je dobio sva ta odlikovanja. Mali krug ljudi upoznat je s tom informacijom. Jedna od njih je redateljica Nenni Delmestre, koja je u studenom 1995. postavila Malu Floramye na scenu HNK Split. Napravila je dodatak predstavi pa se nakon trećeg čina operete zastor spušta, a moja prabaka Fany Antunović iz lože uzvikne: "Ivo, to nije tako završilo." Zastor se ponovno diže i nastavlja se scena u kavani kada je prastric ubijen", govori Ivana Antunović Jović.
Više od sudbine jednog pilota
– Ono što danas ne postoji u virtualnom svijetu kao da se nije dogodilo. Zbog idućih naraštaja važno je prenijeti informacije u virtualni svijet. Takve priče daju potpuno drugačiju sliku o ratu, to je druga povijest Prvog svjetskog rata koju ne pišu povjesničari, nego ljudi koji su u njemu bili i koji su ga nosili. Ne mislim stati na tome. Mi ćemo, moje sestre i brat, otići u Beograd u tamošnji Muzej vazduhoplovstva i Arhiv Srbije jer vjerujemo da posjeduju više informacija. Razmišljam o tome da snimim dokumentarnu priču kako bih pružila širu kulturološku i fenomenološku priču koja će ispričati više od sudbine jednog pilota Prvog svjetskog rata. Posebno mi je žao što u Hrvatskoj ne postoji muzej koji bi se brinuo o ostavštini junaka budući da vrijeme čini svoje i da bi se ovi predmeti trebali restaurirati – rekla je Ivana Antunović Jović.
>> Krije li i vaš tavan kutiju s Hitlerovom razglednicom?
>> Donesite fotografije, priče, uspomene... iz Prvog svjetskog rata
